Literarni rad "Svijet po mom" učenika OŠ Lipik Marka Frankovića proglašen najboljim u državi

U Sportskoj dvorani Srednje škole Koprivnica u subotu, 1. lipnja, održano je finale 13. sezone Lino višebojca u kojem su sudjelovala 24 najbolja višebojca iz 12 osnovnih škola s čitavog područja Republike Hrvatske. Među njima su bili i učenici Osnovne škole Lipik - Tin Jurjević, Mia Adamović i Marko Franković u pratnji mentorice Marine Bistrović i ravnateljice Klaudije Kovač.

Inače, u sezoni 2018./2019., u sportskim natjecanjima Lino višebojca sudjelovalo je 10.000 osnovnoškolaca, a upravo je Lino višebojac zasigurno najdugovječniji sportsko-zabavni projekt namijenjen osnovnoškolcima, čiji je osnovni cilj poticanje školskog sporta, razvijanje zdravih navika te poticanje kulturnog stvaralaštva.

Ovom su prigodom Mia Adamović (5a) i Tin Jurjević (5b) ostvarili sjajne rezultate u sportskim natjecanjima, a najveće postignuće pripada učeniku Marku Frankoviću (6b), čiji je literarni rad na temu "Svijet po mom" proglašen najboljim na području čitave države! Uz priznanje, ovom je mladom i nadasve talentiranom učeniku uručena i novčana nagrada u iznosu od 1.000,00 kuna.

"Maleni dječak, velikog srca. Neiskvaren, pošten, razigran, pametan i drag – takav je naš Marko.", rekla je učiteljica hrvatskog jezika Ana Knežević te dodala - "On je primjer učenika kakvog bi svaki učitelj poželio imati u razredu. Svaki zadatak rješava s lakoćom, ali na svoj način. Uvijek je spreman našaliti se i pomoći drugima. Marko je dijete koje zrači nekom posebnom toplinom, nekim posebnim pogledom na svijet koji ga okružuje. U njemu se krije bezbroj talenata koji samo čekaju da budu otkriveni i da ih Marko podijeli sa svijetom."

Oduševljenje ostvarenim rezultatima nije krila ni ravnateljica Osnovne škole Lipik Klaudija Kovač. "Volim učenike pratiti u njihovim uspjesima, čestitati, bodriti, podupirati i nagraditi. Cilj je da učenik spozna što može i da trudom i radom nauči kako to i postići. Razina postignuća različita je za svakog učenika, ali je važno tu razinu postignuća neprekidno podizati što više. Tako postavljen cilj baca sasvim novo svjetlo na školu, postavlja drugačije zahtjeve i traži novi pristup. Važno je da učenik osjeti da ga se cijeni, da kroz takav pozitivan ugođaj prihvaća i pozitivne stavove i trajno ih ugrađuje u svoj sustav vrijednosti. Najmanje što mogu napraviti je da uđem u učionicu, pohvalim učenika i zatražim pljesak razreda. Zbog Marka često ulazim u učionicu.", izjavila je ravnateljica.

Donosimo vam nagrađeni literarni rad Marka Frankovića u cijelosti.

Svijet po mom

Kad bi svijet barem bio po mom... Ovaj ludi svijet u kojem živim prepun je raznih problema. Rat, bolesti, rasizam, oduzeta prava, ubojstva, samoubojstva, kriminal, zanemarivanje, nepoštovanje, onečišćenje prirode i okoliša, izumiranje vrsta... Mogao bih do sutra nabrajati, ali ova stranica nije dovoljno dugačka. Da se mene pita, sve bi bilo drugačije! Nažalost, još sam samo dijete... I evo još jedan problem! Zanemarivanje djece i njihova mišljenja. Najviše što mogu je razmišljati o tome kako sam ja glavni, ja gazda, ja šef, gospodar, kralj, car... Ma, i to je već dovoljno. Da je svijet po mom sve bi bilo drugačije, nekako bolje isplanirano. Bar ja tako mislim... Evo ovako...

U svijetu u kojem živimo, ljudi ratuju zbog toga što žele osvojiti neko područje. Da se mene pita, rata ne bi bilo. Oko područja koje žele osvojiti, ljudi bi se riječima dogovorili. Čekaj malo! Da se mene pita, ne bi uopće postojale granice između gradova, država, kontinenata... Svi bi živjeli u jednoj cjelini! Nije li tako jednostavnije i bolje? Ne bi bilo onoliko ubijenih, nevinih, jadnih ljudi...

A bolesti? Njih uvijek ima. Ali za neke nema otkrivenog lijeka. Da se mene pita, zaposlio bih najbolje i najpametnije ljude, i zajedno bi otkrivali lijekove za razne (dotad) neizlječive bolesti. Umjesto da, kao u našem svijetu, "Missice" trčkaraju u šljokičastim štiklicama i minicama, one bi se brinule za pacijente. Svi dobro znamo da pacijenti vole lijepe sestre, zar ne?

Ah, sad nešto što ne podnosim... Rasizam! Zašto bi bijela rasa bila bolji od crne? Ili žute? To jednostavno nema smisla! Da se mene pita, sve bi rase imale ista prava i privilegije. Nije bitno ono što je vani, nego ono unutra. A onaj koji nema lijepu i čistu unutrašnjost, u moj svijet nije dobrodošao. Prava... Svi bi ljudi trebali imati jednaka prava, kao što su pravo na odmor, pravo na zdrav život i prehranu, pravo na život bez zlostavljanja, i tako dalje. Nažalost, u nekim dijelovima svijeta u kojem živimo, nemaju svi ljudi jednaka prava. Da se mene pita, svaki čovjek u mojem svijetu, mora imati sva prava. Da je nekome
neko pravo uskraćeno, odmah bi ta informacija došla do mene i tom čovjeku pravo bi bilo omogućeno. ž

Ubojstva. Samoubojstva. Od samih riječi se zgrozim. U svijetu u kojem živimo, to je nažalost svakodnevica. Nema te vijesti u danu koja ne sadrži riječi: "ubojstvo" i "samoubojstvo". Da se mene pita, puške, pištolji i ostala oružja bila bi ilegalna. Kad bi netko posjedovao neko oružje, bio bi protjeran iz mog svijeta. Gdje?
Pročitajte na kraju.

Kriminal, krađe, pljačke... Također svakodnevica. Da se mene pita, riječi "kriminal", "krađa" i "pljačka", bile bi uklonjene iz svih rječnika, i ne bi bile u uporabi. Zašto? Zato što takvo što u mojem svijetu neće postojati. Što znači da ne bi bilo ni zatvora. Ne volim zatvore. Zakon bi postojao i, tko ga prekrši, bit će protjeran iz mog svijeta.

Danas djeca ne poštuju odrasle osobe, bezobrazno im odgovaraju i nezahvalni su (ja nisam jedan od takvih). A niste ni vi odrasli niš bolji! Zanemarujete djecu i njihovo mišljenje. Da se mene pita, svi bi trebali biti poštovati svakoga, ali i biti poštovani.

Onečišćenje prirode i okoliša, izumiranje vrsta, ozonske rupe, učinak staklenika, kisele kiše... Sve su to jedni od najvećih problema današnjice nastali čovjekovom nepažnjom i nebrigom o Majci Prirodi. Ona nam je dala sve, a mi ju svakodnevno uništavamo, dok pritom ne razumijemo da istovremeno uništavamo sebe. Da se mene pita, svi bi razvrstavali i reciklirali otpad. Postavili bi filtere na dimnjake tvornica i na vozila. Svi bismo štedjeli energiju kako god znamo. Ženke ugroženih vrsta bile bi dovedene u posebne komore (sa zadovoljenim svim životnim uvjetima) gdje bi ih čekali mužjaci iste vrste. Tamo bi se nalazili neko vrijeme dok se ne sprijatelje. A zatim i razmnože. Znam da možda zvuči čudno, ali to je jedini način da vrsta opstane, nije li?

A škola? Znam da mi ide na živce, i da se mrzim buditi rano ujutro, ali ipak, mislim da je prijeko potrebna. Da je nema, svi bi bili nepismeni i, kad se već moram tako izraziti, glupi. Tako da, da se mene pita, škole bi i dalje bilo, no imali bi više odmora između sati, učitelji bi imali više razumijevanja, i ne bi se ponašali prema nama kao da smo bebe... Bez uvrede bebama... Također, torbe bi bile lakše. Novac... Da se mene pita, ne bi bilo novca. Kad bismo htjeli trgovati, mijenjali bismo se za stvari, i zahvaljivali jedni drugima. Mislim da je to sasvim dovoljno.

Svi oni koji bi bili protjerani iz mojeg svijeta, vratili bi se na ovaj s kojeg sada ovo pišem, pa neka onda odluče gdje im je ljepše.

Ma ne izgleda li svijet već sad ljepše samo kad je napisan? I ja mislim! E, sad, pošto su to sve ipak moje ideje, i ja sam tu glavni, i ja bih htio nešto više! Uf, sad opet zvučim kao ljudi s ovog našeg svijeta... Ne želim ništa posebno, samo bih htio sa svojom obitelji živjeti u lijepoj kući, htio bih imati mnogo prijatelja, htio bih da na mojem svijetu ljudi i životinje žive zdravi i s osmjehom na licu. Htio bih da svijet postane bolje mjesto za život mladima i starima, debelima i mršavima, visokima i niskima, velikima i malima... Htio bih da takav svijet uistinu postoji. Sad, dok sam još mali, o tom svijetu mogu samo maštati, ali tko zna što će biti u
budućnosti.

Marko Franković, 6b OŠ Lipik