AS obrt
Prvi dio

Stjepan Godić, lirik iz Lipika

07.07.2018. 10:20 | 643 pregleda | Lifestyle

Pjesnik, pripovjedač i esejist, član Društva hrvatskih književnika i osnivač Matice hrvatske Pakrac, mlađim i srednjim generacijama ostao je posve nepoznat, unatoč tome što je riječ o jedinom relevantnom zavičajnom književniku, čije su pjesme također dio naše kulturne baštine; prilika je ovo da mu se odužimo za njegovu književnu ostavštinu, kad već ranije nismo bili svjesni njegova značenja te iniciramo neko novo izdanje Godićevih izabranih djela i približimo ih novim generacijama čitatelja

Piše:
Nives Matijević

Hrvatski književnik Stjepan Godić (1930.-1993.), koji je veliki dio života proveo u Lipiku i Pakracu, dvadeset pet godina nakon iznenadne smrti gotovo je zaboravljen. Mlađim i srednjim generacijama kao zavičajni književnik posve je nepoznat, a njegov književni opus na lokalnoj razini nije valoriziran, pa mu je učinjena dvostruka nepravda. Imajući u vidu da su i pjesme dio lokalne kulturne baštine te činjenicu da je ovdašnja književna produkcija odavno zamrla, trebali bismo barem poznavati djela onih malobrojnih koji su za sobom ostavili umjetničkog traga.

Godićevu književnu ostavštinu valjalo bi valorizirati u suvremenom kontekstu te je približiti mlađim generacijama. Novo izdanje njegovih izabranih djela bio bi način na koji bismo mu se odužili za njegov doprinos zavičajnoj i ukupnoj hrvatskoj književnosti.

Stjepan Godić je bio član Hrvatskog društva književnika i pripadnik kruga slavonskih pjesnika kojem su pripadali i Vladimir Rem (1927.-2011.), Miroslav Slavko Mađer (1929.-2015.), Valentin Benošić (1941.-1968.), Boro Pavlović (1922. 2001.) i ostali, redom njegovi prijatelji. Od milja su ga zvali poeta Stipa, zabilježio je Mađer.

A Stipa je o pjesništvu napisao:

Pjesništvo je neodgonetnuta čovjekova tajna... Pjesma je čovjek, njegov slobodni duh koji ne zna za granice. Ona je i njegov plač i njegov smijeh, sve što je mjerljivo i nemjerljivo, vrijeme i prostor, stvarnost i iluzije... I zato je svaki čovjek u sebi pjesnik, za druge nepoznanica, stvarao li stihove ili ne. Pjesma u njemu nastaje neovisno o njegovim htijenjima, o njemu uopće...

Veliki zaljubljenik u Slavoniju posvetio joj je brojne pjesme, a Rem će za njega reći da je tankoćutni pjesnik zavičaja.

 

MOJA SLAVONIJA

Zablistali su dani. Pup do pupa.

Nevjestu u bijelom prati osmijeh cvijeća.

Toplo je. S juga doploviše laste.

U novi život, s cvrkutom proljeća.

 

Podatna se zemlja blago ispružila

Pod mekim dlanom sunca što se njiše.

 Puši se brazda kao kruh djetinjstva

Kada na stolu milo zamiriše.

 

Povlače se vode kroz bedeme magle.

Već njivama rodnim zrno nade klija.

Pjesma će reći sve što srce žudi

 I kako je lijepa Slavonija.

 

SLAVONSKA PJESMA

Izgubljeni momci. Prodane djevojke.

U selu pustoš. Tmica teška pala.

Koga li to snuju na raskrižju breze?

Slavonijo, što si dočekala!

 

Naš je čovo zlatnik. Zna, nema slobode

U tuđini mrskoj, u kavezu zala.

Plači srce, plači. Ipak, bit će bolje.

Slavonijo, što si dočekala.

 

Tko zna koliko bi još stihova Godić poklonio Slavoniji, da nije dvaput u životu grubo prekinut

- prvi put 1951. godine kada je kao student uhićen, pa interniran na Goli otok, a drugi put 70-ih kad je kao član Matice hrvatske i proljećar izgnan iz javnog života. Na samozatajnoj lirskoj duši to je moralo ostaviti duboke ozljede. Može se to oćutiti i u njegovim stihovima, atmosferi pjesama, a cijeloga je života osjećao i zdravstvene posljedice boravka na Golom otoku, iskustvo koje nikada i nigdje u svojim djelima nije izrijekom spomenuo.

 

Djetinjstvo i mladost

Stjepan Godić rođen je 11. rujna 1930. godine u Slavonskom Brodu u obitelji podrijetlom iz Slavonskog Kobaša. Roditelji Ivan i Marija, rođena Seferagić, imali su šestero djece - najstariji je bio Đuka, najmlađi Vlado, a između njih rodili su se Ivica (umro u Zagrebu za vrijeme Domovin- skog rata), Milan (za Drugog svjetskog rata preživio je Jasenovac, ali je u bijegu iz logora ostao bez potkoljenice), Zlatica i Stipe koji je bio predzadnji. 

U Slavonskom Brodu, koji se tada zvao Brod na Savi, Godić pohađa pučku školu (1937.-1941.), te gimnaziju (1941.-1949.), istu onu koju je prije njega pohađao Dragutin Tadijanović, ali i mnoga druga poznata imena - književnici Dubravko Jelčić i Vladimir Rem, Ivica Račan, Zdravko Tomac, kantautor Zvonko Špišić i pjevač Safet Isović.

Za vrijeme okupacije polazio je gimnaziju u Slavonskom Brodu do srpnja 1944. kada je završio treći razred. Godine 1944. stanovništvo Broda počinje masovno iseljavati iz grada koji saveznici svakodnevno bombardiraju pretvarajući ga u ruševine. Tako u srpnju 1944. i Godići napuštaju Brod i povlače se na Dilj goru. Stjepan sa 14 godina postaje kurir u Diljskom odredu, a potom kurir u okružnom NO za okrug Slavonski Brod.

Prema kazivanju Godićeve supruge Ratke (Dude) (1939.), obitelj se povlačila po šumama, sestra je imala i dijete, no svi su preživjeli. Prema bilješkama, upravo na Dilju Godić je napisao svoju najstariju do danas sačuvanu pjesmu.

 

UZ VATRU

Tama se tiho spušta

 na zelene vrhove Dilja.

Sjedimo uz vatru i pričamo

o prošlim danima

provedenim u borbi.

 

Zamuklo je pjevanje ptica

još samo šušti lišće i pucketa vatra.

Ovaj dan se bliži kraju započet će novi

s borbom, patnjama i pobjedama.

 

Šutimo i gledamo u vatru

 Njen dim nam izgriza oči.

Netko uz vatru blago šanu:

'Slobodo, kada ćeš doći?'

 

Stisnuh pušku, pogledah u nebo

 jasno nebo puno zvijezda.

Mislim i čekam kad će zora zarudjeti.

A u zoru krećemo u boj.

 

U svibnju 1945. preko Mađarske i Vojvodine Godić se s okružnim NO-om Slavonski Brod vraća u oslobođeni grad. Krajem 1945. nastavio je školovanje i 1949. završio osmi razred gimnazije. Iste se godine upisao na Pravni fakultet u Zagrebu kao izvanredni slušatelj, a prije toga je radio i kao dopisnik Tanjuga iz Slavonskog Broda. Prvi publicistički rad tiskan mu je 1947. u Brodskom listu. Godine 1948., 26. i 27. ožujka, delegat je Slavonskog Broda na 1. Savjetovanju mladih književnika Hrvatske u Zagrebu. Godine 1950. postao je član kluba mladih pisaca u Slavonskom Brodu.

Iste godine u srpnju počeo je raditi u Slavonskoj industriji drva u Slavonskom Brodu, gdje je radio do rujna 1951. kada se upisao na Filozofski fakultet u Zagrebu. Prema bilješci u njegovoj prvoj zbirci pjesama Lirika, Godić je stihove počeo objavljivati 1951. godine u listu 27. srpanj (broj 13-14).

Nakon poslijeratne poplave partizansko-socijalističe optimističke poezije koja je trajala od 1945. do 1951. Rem, Benošić, Godić i drugi počeli su krčiti nove putove - prožeti poetskim emocijama donose nove motive i sadržaje, neke nove emocije - rezignaciju, pesimizam, besperspektivnost, koje se nimalo nisu uklapale u službenu socrealističku poetiku, zapisat će slavonskobrodska profesorica Branka Škalabrin procjenjujući Godićev opus. Bilo je to uvlačenje u sebe, u svoje ja, a otuda i naglašena sentimentalnost, za koju tadašnje okruženje nije imalo previše sluha.

 

Godine na Golom otoku:

'Ovdje imam mogućnost da mnogo dobrih stvari naučim...'

Stjepan Godić uhićen je 23. listopada 1951., navedeno je u zapisniku sa saslušanja u kancelariji slavonskobrodske Uprave državne bezbjednosti (UDB-a), ozloglašene jugoslavenske tajne policije. Saslušanje koje je vodio poručnik A. Veinović započelo je u 23.30 sati. Iz višekratnih saslušanja tijekom duljeg razdoblja nastao je zapisnik od 28 stranica, UDB-in dosje koji se danas nalazi u Hrvatskom državnom arhivu. U njemu se Godića ispituje što je na temu Informbiroa razgovarao s prijateljima, poznanicima, članovima obitelji...   

Istražitelj je Godića prvo pitao gdje se nalazio u momentu izlaska Rezolucije Informbiroa, te kako je istu tumačio sebi i ostalima?

Godić odgovara da je bio na izgradnji autoputa Bratstva i jedinstva kod sela Laćarak kod Srijemske Mitrovice, te da je u svojoj omladinskoj brigadi bio zadužen za štampu kao dopisnik. Objašnjava da su diskutirali o Rezoluciji, te da je političkog instruktora pitao: Da li bi bilo bolje da je naš Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije (CK KPJ) poslao svoje delegate na sastanak u Bukurešt, kako su oni zahtijevali od nas, kako bi se na taj način te razmirice izgladile?

Moguće je da je Godić glasnim propitivanjem reakcije KPJ na Rezoluciju Informbiroa već tada sa 18 godina navukao sumnju. Inače, godine nakon 1948. bile su vrlo teške, obilježene siromaštvom, nestašicama, pa i glađu. Nakon euforije zbog pobjede, zavladalo je razočarenje ekonomskim prilikama u državi, kao i nezadovoljstvo zbog pritisaka na selu i zatvaranja privatnih trgovina, a sve je vidljivija bila i korupcija. Mnogi su zamjerali partijskom rukovodstvu što se odvaja od socijalističkog lagera, jer su vjerovali da Jugoslavija neće moći izgraditi socijalizam bez SSSR-a. Bilo je i onih koji su bježali iz zemlje, a drugi su se bavili idejama o nasilnim akcijama.

Godićeva je nesreća bila što je neke od njih poznavao, jer su bili ista generacija, kolege, prijatelji, sugrađani... Isto tako, razumljivo da je kao student koji promišlja život i svijet, s kolegama i prijateljima raspravljao o političkim prilikama u zemlji. No, tada je svako preispitivanje ili kritiziranje unutrašnjih jugoslavenskih prilika ili bilo kakvo glorificiranje SSSR-a, uključujući i znanstvena ili tehnička dostignuća, moglo biti protumačeno kao neprijateljska propaganda, a doušnička mreža UDB-e bila je vrlo razvijena.

Javno tužilaštvo u Slavonskom Brodu protiv Godića je 26. listopada 1951. otvorilo istragu radi krivičnog djela iz članka 118 st 1 KZ, te mu je određen istražni zatvor.

Kako i nakon saslušanja okrivljenog postoji temeljita sumnja da je vršio neprijateljsku propagandu,   a postoji bojazan da bi mogao osujetiti isleđenje djelovanjem na svjedoke ili eventualne saučesnike to je valjalo donijeti rešenje kao u dispozitivu, navodi se u Rješenju o otvaranju istrage.

UDB-a je Godića saslušavala u još nekoliko navrata, da bi 11. ožujka 1952. Javno tužioštvo NR Hrvatske u Zagrebu donijelo Rješenje kojim se obustavlja istraga otvorena rješenjem brodskog tužioštva.

Iz zapisnika se ne može sa sigurnošću zaključiti što je bilo presudno da Godić ipak bude upućen na Goli otok, jer po svemu sudeći nedostaje dio dokumentacije. Uz činjenicu da mu istražitelj na jednom mjestu spočitava da nije dovoljno čvrsto "na liniji Partije", kako se tada govorilo, te da se nije dovoljno distancirao od "linije IB-a" i u dovoljnoj mjeri raskrstio sa svojim neprijateljskim stavom, ima još dva momenta koja su možda mogla biti iskorištena da ga se osudi:

Godić se jedno vrijeme družio sa stanovitim Vladislavom Davčikom, koji je izbačen iz KP "zbog djelovanja na liniji informbiroa". Davčik je Godiću predlagao da oni "djeluju na Liniji IB-a", da naprave letke itd. U jednom trenutku Godić se zaletio i nepromišljeno predložio da bace bombu na UDB-u ili komitet, iako uopće nisu imali bombu, niti mogućnost da je nabave. Dojam je da je to bila samo priča dvojice nezadovoljnih mladića koji sebe vide kao avanturiste.

Uz to, Godić je priznao da je čuo dva politička vica – jedan je ismijavao Tita i Partiju, a drugi tadašnji Petogodišnji plan. Takvi su vicevi onoga tko ih je prepričavao mogli odvesti u zatvor ako bi ih čula pogrešna osoba, a UDB-ina doušnička mreža bila je vrlo razvijena. Evo jednog:

Drug Tito obilazi jedinice i dijeli činove.

 Kad je došao do zadnjeg i najmanjeg, drug Tito ga pita:

 "Tko ti je otac?"

 "Tito" odgovori ovaj, kao i njegovi prethodnici.

 "Tko ti je mati?"

 "Partija!" odgovori ovaj kao i prethodnici.

 "Koji bi ti čin htio imati?" pita Tito.

 "Ja bi htio biti siroče bez roditelja!" odgovori on.