Bez vike, bez podjela - priča o treneru kojem vjeruju i djeca i roditelji

Na prvi pogled, Davor Bahnik djeluje kao i mnogi drugi sportski entuzijasti posvećeni radu s djecom. No, čim se uđe dublje u njegov životopis i pristup radu, jasno je da se radi o osobi čiji doprinos društvu nadilazi očekivanja. Biografija mu je oblikovana iskustvima rata, migracije, osobnih tragedija, ali posljedično i dubokog razumijevanja važnosti sporta kao sredstva odgoja i oblikovanja karaktera.

Rođen je 1980. godine u Derventi, kamo je njegov djed iz Pakraca preselio neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Porijeklo obitelji Bahnik, točnije, usko je vezano uz Prekopakru, što Davor i danas ističe kao važan dio vlastitog identiteta. Ratne okolnosti obilježile su njegovo djetinjstvo: 1991. godine, tijekom Domovinskog rata, nakon zarobljavanja oca Zdenka, obitelj privremeno boravi kod ujaka u Slavonskom Brodu, da bi potom preselila u Njemačku, u okolinu Dortmunda.
Tijekom pet godina života u Njemačkoj, u blizini Dortmunda (1991.–1996.), Davor usvaja ne samo jezik, već i njemački sportski mentalitet – discipliniran, strukturiran i usmjeren na razvoj ličnosti kroz sport. Upravo ta iskustva, stečena u ranim formativnim godinama, kasnije će ga oblikovati kao trenera i pedagoga.

Snažan utjecaj brata blizanca Darija

Uz majku Zoru, oca Zdenka, mlađu sestru Anu te polubrata Olivera, Davor nosi i teret osobne tragedije: brat blizanac Dario, rođen s dijagnozom cerebralne paralize, preminuo je 2003. godine. Upravo borba za Darijevo zdravlje naučila ga je ključnim vrijednostima – strpljenju, empatiji i upornosti – koje će kasnije postati temeljem njegova pedagoškog pristupa.
"Kroz Darija smo svi u obitelji naučili što znači imati razumijevanja, volje i ljubavi, i to iskustvo me trajno oblikovalo", prisjeća se Davor.
Po povratku u Hrvatsku 1996. godine, živi kod strica Zlatka Bahnika u Pakracu, gdje završava školovanje za fizioterapeuta. Nogomet je i dalje tu: kao igrač nastupa za nekoliko lokalnih klubova – Hajduk iz Pakraca, NK Lipik, Mladost iz Cernika te kratko za Slavoniju iz Prekopakre, gdje završava svoju aktivnu igračku karijeru. No, prava strast sve više ga vuče prema radu s djecom.
Velik utjecaj na njegov trenerski razvoj, priznaje, imali su lokalni sportski uzori Dubravko Ljevaković i Siniša Grubišić, čiji rad i danas s poštovanjem spominje. Vođen njihovim primjerom, uvidio je kako sport može poslužiti kao savršen alat ne samo za fizički razvoj, već i za izgradnju karaktera.

Umjesto grubosti, galame i straha - zagrljaj i osmjeh

Iako se osobno smatra Pakračaninom, njegova sportska priča više je vezana uz Lipik. Godine 2021., konačno je prepoznat njegov trenerski potencijal i sjajan karakter te je pozvan da se aktivno uključi u rad s najmlađim uzrastima u NK Lipik 1925. Početak nije bio naročito spektakularan: prvi treninzi okupljali su svega četvero djece. No, zahvaljujući upornosti, pristupačnosti i kvalitetnom radu, grupa se brzo povećala i danas broji dvadesetak djece u dobi od 3,5 do 7 godina.
Bahnikov način rada je specifičan, rekli bi neuobičajen i odražava idealan spoj znanja i empatije. Posebnu pažnju pridaje učenju sportskog ponašanja: djecu konstantno uči da ne kasne na trening, da se samostalno oblače u sportsku opremu, da pozdravljaju starije, pomažu suigračima, ali i da poštuju protivnika, bez obzira na ishod utakmice. Prepoznajete, dakako, sve su to pomalo zanemarene vrijednosti, koje su nekad bile temelji ne samo u sportskoj svlačionici.
„Svjestan sam da su oni možda premali za ozbiljan nogomet, ali nisu premladi da uče kako biti bolji ljudi“, kratko naglašava junak ove priče. Njegov trenerski rad obilježen je zahtjevnim individualnim pristupom svakom djetetu. Umjesto grubosti i autoriteta baziranog na strahu, Davor koristi pozitivnu motivaciju – pohvale, male nagrade na kraju treninga, osmijeh i strpljivo objašnjavanje grešaka.
„Nisam trener koji podiže glas. Radije ukazujem na pogreške na način koji ih potiče da se isprave i nastave dalje, bez osjećaja srama ili straha“, pojašnjava Bahnik svoj pedagoški princip.
Dobar rad prepoznat je i izvan Lipika. Nedavno su ga kontaktirali iz NK Hajduk Pakrac te su ga, zbog nepredviđenih okolnosti, zamolili da privremeno preuzme rad s najmlađom kategorijom. S obzirom na to da u Hajduku treniraju i njegova dva sina – Duje među mlađim, a Ante među starijim pionirima – Davor se rado odazvao, uz suglasnost matičnog kluba NK Lipik 1925. Svi oni koji poznaju rivalitet dvaju susjednih klubova, svjesni su koliko je ovaj pristojan Davorov potez vrijedan pohvale, pogotovo zato što se proteklih godina sve glasnije spominje spajanje mlađih kategorija nogometnih škola ova dva grada, iz jednostavnog razloga – nedostatka djece. No, to je već tema za neke druge tekstove.
„Nisam mogao odbiti zamolbu gospodina Darka Kelemena. Želim prenijeti pozitivnu energiju i dodatno povezati dva kluba koja su mi osobno vrlo važna“, samo komentira Bahnik.
Davor danas, bez službene trenerske licence, vodi najmlađe uzraste, pri čemu treba naglasiti da u radu s djecom u okviru tzv. igraonica takva licenca nije ni propisana kao uvjet. Iako ističe kako mu je cilj u budućnosti steći i formalnu sportsku naobrazbu, u praksi su najvažniju potvrdu njegove stručnosti već dali oni koji su najpozvaniji – djeca i njihovi roditelji.

Disciplina bez strogosti, rezultati bez imperativa

Roditelji rado svjedoče koliko djeca s oduševljenjem govore o svom treneru, koliko ga spominju kod kuće i oponašaju njegove postupke, što na najbolji način potvrđuje da, i bez formalne diplome, posjeduje sve ključne kvalitete koje ovaj rad zahtijeva.
„Meni kao roditelju najvažnije je da je moje dijete sretno i da s osmijehom ide na trening, a upravo to doživljavamo otkad trenira kod trenera Davora. Svaki put kad dođe dan za trening, moj sin doslovno broji sate do odlaska na igralište, ne može dočekati da obuče opremu i krene. Ono što me posebno dirnulo bio je trenutak kada je sam od sebe odlučio za rođendan napisati treneru poruku. To je za mene dokaz da se ovdje ne radi samo o sportu, nego o odgoju i pravim vrijednostima. Vidim koliko je moje dijete napredovalo u ponašanju, samostalnosti i odnosu prema drugima, i zato ne mogu dovoljno zahvaliti treneru Davoru na strpljenju, pažnji i toplom pristupu koji, očito, malim glavama i srcima znači više nego što mi odrasli ponekad shvaćamo“, govori jedan od roditelja.

Osim među mališanima na sportskom polju, Davor, kako nam sam kaže, presretan je i u privatnom životu. Oženjen je suprugom Silvijom, koja mu je ujedno i najveća podrška u svemu što radi. Oboje su zaposleni u Toplicama Lipik, gdje je Davor zaposlen već 24 godine. Danas radi kao fizioterapeut na odjelu s neurološkim pacijentima.
„Posao je to s nepokretnim ljudima, kojima je uz svu fizikalnu terapiju najvažnija pažnja i lijepa riječ“, objašnjava uz veliku dozu suosjećanja kao da priča o najmilijima..
Kada završi radno vrijeme, put ga vodi kući. Na tren otvara dušu pa uz smiješak otkriva da ni tamo, između četiri zida, nije uvijek mirno i miroljubivo kako to možda „na van“ djeluje. Naime, s obzirom na to da su svi u sportskoj obitelji vatreni Hajdukovci, osim sina Duje koji navija za Dinamo, tata mora ponekad intervenirati i smirivati strasti. Možemo samo zamisliti koliko je vatreno za ručkom Bahnikovih onih vikenda kad se igraju derbiji na Maksimiru ili Poljudu, ali i koliki je stres, na primjer, doživio mlađi Duje kada su ga roditelji izveli na „1. Bilu noć Hajduka“ održanu nedavno u Pakracu... „Prije bih rekao da je svima bilo stresno i nezaboravno“, uzdahnuo je s neizostavnim osmjehom naš sugovornik na zaključenju ovog razgovora.
Kada sve saberemo, zaključak se nameće sam od sebe: u vremenu u kojem dominiraju lažne veličine i instant uspjesi, Davor Bahnik ne traži ni pažnju ni priznanja. Njegove pobjede mjere se osmijesima djece i zadovoljstvom njihovih roditelja. Bez nametanja, bez galame i teških riječi, svakodnevno dokazuje da se još uvijek može odgajati kroz sport – i biti izvrstan trener bez formalne diplome.
Možda iz njegove male skupine neće proizaći vrhunski nogometaši, ali zasigurno hoće pristojna i dobra djeca. Danas to vrijedi daleko, daleko više...