Olivera - Olja Zelić: Mirovina? Ne, hvala!

Dok se većina zaposlenika godinama unaprijed raduje trenutku kada će radnu odjeću zamijeniti kućnim ogrtačem, nekim ljudima mirovina jednostavno nije suđena. Olivera Zelić, ili jednostavno Olja, kako je poznaje gotovo svaki stanovnik Lipika i Pakraca, provela je u zdravstvenom sustavu točno 46 godina, 10 mjeseci i 15 dana. Radni vijek ove medicinske sestre, otkriva nam, započet je davne 1978. godine, a službeno je završio 27. rujna 2025. na Objedinjenom hitnom bolničkom prijemu (OHBP) u Pakracu. No, tišina mirovine potrajala je svega dva mjeseca.

Danas Olju ponovno susrećemo u radnoj odori, ali u nešto mirnijem okruženju Doma za starije „Mimi“ u Lipiku. Suprotno uvriježenom mišljenju, njezin povratak na tržište rada nije bio motiviran ekonomskom računicom, već dubokom ljudskom potrebom da ostane korisna. Na našu zamolbu, nekoliko rečenica o tome odlučila je podijeliti s čitateljima Compasa.

Od neurološke ambulante do prve linije hitne pomoći

Oljin profesionalni put bio je vrlo dinamičan, a vodio je od rada na odjelu neurologije i psihijatrije, preko poratnog staža u zagrebačkom Vrapču, pakračke pedijatrije, hitne internističke do poslova u službi Objedinjenog hitnog prijema u Pakracu, gdje je radila posljednjih 13 godina. Kroz ta je desetljeća, ističe, imala sreću i privilegiju raditi s vrhunskim stručnjacima.

„Tako je, kroz cijeli radni vijek imala sam sjajne šefove. Možda je najbolji primjer moj posljednji nadređeni, dr. Mario Hodak, voditelj pakračkog OHBP-a. Mlad, stručan i izuzetno korektan uvijek pun empatije prema osoblju, jer je shvatio kakav težak posao radimo. Sve u svemu, mogu reći da sam bila sretna na poslu od prvog dana pa sve do odlaska u mirovinu“, priča nam Olja i otkriva nam onako usput još jednu zanimljivost - da u gotovo pola stoljeća radnog staža nikada nije bila na bolovanju.

Kako u hrvatskom zdravstvu kronično nedostaje medicinskih sestara, krajem rujna 2024. godine, nakon stjecanja uvjeta za mirovinu, Olji je produžen radni odnos u OHBP-u za godinu dana, a priznaje da je u međuvremenu razmišljala o novom produženju. Ipak, u jednom je trenutku odlučila zaključiti tu priču i ustupiti mjesto mlađim kolegama te otići u mirovinu.

Naravno, emocije prema bivšem kolektivu ostale su i dalje vrlo snažne. Učinilo nam se da smo zapazili i suzu u oku, dok je s vidnim uzbuđenjem spominjala kolege s posla Kruca, Solca, Ivana, Dadu, Željku, Jelenu i ostale… „Lijepe su to bile godine provedene s odličnim ljudima i kolegama. Teško je to preko noći ostaviti ili zaboraviti, ali što se mora - mora se. Srce mi uvijek brže zakuca kad ih spomenem.“

"Kad znaš kako će dan početi i završiti…"

Na mirovinu su je nagovarali gotovo svi, dabome dobronamjerno, sugerirajući da je vrijeme za putovanja, odmor ili već nešto slično, no tamo se Olja suočila s onim čega se najviše pribojavala – jednoličnošću.

„Kad znaš kako će dan početi i završiti… to je valjda nešto najgore. Brzo sam uvidjela da je prerano za takav život. Zapravo se užasavam klasične mirovine. Slušala sam savjete drugih, ali sam na kraju krajeva odlučila poslušati svoje srce i raditi nešto korisno“, objašnjava naša sugovornica.

Prilika se ukazala iznenada, kada ju je kontaktirao Ivica Straga iz Doma za starije „Mimi“ u Lipiku.

„Kad me Ivica pozvao i iskazao potrebu za stručnim kadrom u njihovom Domu dogovorili smo se za 5 minuta!“ Poznavajući odranije cijelu obitelj Straga i njihov odnos prema štićenicima znala je, kaže, da dolazi u sredinu koja njeguje slične vrijednosti kao i ona sama.

Rad na pola radnog vremena – idealan balans

U ovom slučaju Olja je iskoristila zakonsku mogućnost rada na pola radnog vremena, što joj prema Zakonu o mirovinskom osiguranju omogućuje primanje pune mirovine uz polovicu plaće. Za one koji žele još intenzivniji angažman, od 1. siječnja 2026. na snazi je i opcija punog radnog vremena uz isplatu cijele plaće i pola mirovine.

„Odabrala sam pola radnog vremena jer je to dovoljno da budem korisna, a opet da mi ostane vremena za sebe. Ovdje u Lipiku sam se pronašla. Vodim brigu o roditeljima svojih poznanika, ali i o pacijentima koje sam sretala na hitnoj. Poznajemo se u dušu pa je samim time i prilagodba bila laka. Dodajmo i da se ovdje radi o poslovima skrbi o pokretnim štićenicima“, govori Olja dok nas provodi kroz ukusno uređen i korisnicima prilagođen prostor lipičkog doma za starije osobe.

Razgovor vodimo s nogu, pa idući prema jednoj od doista lijepo opremljenih jednokrevetnih soba Olivera nam otkriva da iako radi s „pola gasa“ u odnosu na užurbani bolnički tempo, uloga je jednako važna. U domu, kaže, ljudima treba puno više od puke skrbi i medicinske njege.

„Ovdje ljudima treba pomoć i puno, puno empatije, treba ih saslušati, zagrliti, stisnuti im ruku... Znate, oni su izašli iz svojih kuća i svojevrsne zone komfora i traže toplinu. Zato se svaki dan veselim dolasku na radno mjesto, da im pomognem koliko mogu, a vidim da se i oni raduju meni.“

Hodnicima lipičkog „Mimija“ dominira ozračje koje više podsjeća na obiteljski dom nego na instituciju, a to potvrđuju i usputni susret s tamošnjim štićenicima. Nailazimo na poznata lica pakračke prosvjete - bivše učiteljice razredne nastave, gospođe Mariju Sommer i Luciju Erjavec, te na gospođu Milku Kijuk, također bivšu Pakračanku. Iako će možda zazvučati kao floskula, njihova reakcija na Oljin dolazak je doista potvrda svega ovdje ranije napisanog. Osmijesi, zagrljaji i poziv da „sjednemo na minut ili dva“ otkrivaju samu srž Oljina novog angažmana i kristalno jasno ukazuju koliko je zapravo ovim ljudima potrebno malo - tek poznato lice, ruka na ramenu ili topla riječ. Da ne govorimo o dvije minute pažnje koje im vrijede više nego čitav dan…

Zaključujući ovaj razgovor, Olja se s poštovanjem prisjeća riječi drage joj pakračke liječnice, dr. Marice Stjepandić, koje su joj s vremenom postale životni moto: „Posao nikad nikog nije ubio, a tuga i nerad mnoge!“ Teško je zamisliti prikladniju misao za kraj ovog razgovora, ali i jasniju poruku mlađim kolegama koji bi se u budućnosti mogli naći pred sličnim iskušenjima kao i naša Olivera…