Božić - Bog se upisuje u ljudsku zajednicu

Zašto ovo pismeno konstatiram? Na blagdan Božića Bog s neba odlučio se upisati u ljudsku zajednicu. Odlučio je napustiti svoje nebesko prijestolje i postati jedan od smrtnih ljudi. Odlučio je proći one zemaljske upise baš kako ih svaki čovjek prolazi. U evanđelju koje čitamo na polnoćki spominje se rimski car August koji je sazvao ondašnji popis stanovništva. Mislite da je car August glavni koji je sazvao popis? Ne. Taj popis je davno sazvan u planu Božjem i taj plan car August je imao ispuniti. No Bog nije došao da se upiše kao član ljudske zajednice na kugli zemaljskoj, nego puno više od toga. On je došao upisati se u srce svakog čovjeka i tamo ostati. Njemu nije bitno da mu ime bude u knjigama i na papiru. Knjige i papiri blijede, istroše se i izgore. Tako su mnoga naša imena zaboravljena, izblijedjela i nitko više za njih ne zna. No Ime Isusovo što povijest pokazuje urezalo je se u ljudska srca, pamet, dušu tako snažno da je neizbrisivo. Ime Isusovo upisuje sam Bog s neba u ljudsku egzistenciju, povijest, filozofiju, teologiju. Radi toga imena milijuni katolika se okupljaju ovih dana u crkvama širom svijeta. Njegovo ime upisali smo na čelima kroz krštenje, u svojim srcima kroz pričest i u svojim obiteljima kroz sakrament vjenčanja. Sveti evanđelisti prve riječi u knjigama evanđelja pisali su zlatnim slovima. I mi te riječi čitamo, o njima razmišljamo, upisujemo ih u svoja srca i od njih živimo. Bog je na ovaj svijet poslao maleno dijete, da nam pokaže važnost poniznosti u našem životu. Poniznima i malenima Isus se najprije obraća. Zato su pastiri bili prvi koji su saznali za njegovo rođenje. Pune jasle ljubavi ležale su ispred sretnih pastira. Ako je Bog postao čovjek, onda je velika stvar biti čovjekom! Vrijednosti Betlehema su trajne, duboke i božanske, toliko drukčije od onih koje se propagiraju u sladunjavim holivudskim božićnim filmovima. Skromnost, jednostavnost, čovjekoljublje, poniznost - nisu kvalitete koje te čine slabićem i naivcem, nego te čine velikim, Bogu sličnim. Sve u Isusovu Betlehemu odiše porukom utjehe i nade, duboke duhovne radosti koja sjaji više od svih božićnih lampica. Ona nadahnjuje, podiže, hrabri! U našim crkvama za vrijeme Božića privlači nam pogled duha jaslice i sveta obitelj. Hoće li se u nama nešto promijeniti dok se zadržavamo u tihoj molitvi pred jaslicama? Kad se lampice ugase, a božićna jelka završi na ulici, hoćemo li živjeti vrijednost Božića? Ili će sve proći kao običan praznik „ića i pića“?.

„K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše“, s nekom tihom tugom piše sveti evanđelist Ivan. Ili će, daj Bože biti kako nastavlja malo dalje: “Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.“ Za ljubav ne treba puno novaca, nego puno srce, i to srce otvorenog za svevremensku poruku Božjeg  rođenja. Lijepo je papa Franjo o poruci Božića jednom napisao: “Kad spoznaš uzvišenost Božjeg  utjelovljenja i rođenja, onda i sam postaješ sredstvo trajnog Božjeg silaska među ljudima. Kad te oduševi Očeva ljubav koju nam je darovao u svom novorođenom Sinu, onda ljubav koju trebaš dati drugima prestaneš doživljavati kao gubitak ,nego kao dobitak.“ Tko tako slavi Boga svojim životom, taj je pravi vjernik i prijatelj Božji i od srca će zapjevati “SLAVA NA VISINAMA BOGU, A NA ZEMLJI MIR LJUDIMA ,MILJENICIMA NJEGOVIM“.