IN MEMORIAM: Borislav - Boro Černi (1953. - 2020.)

U večernjim satima 16. rujna iznenada je, u 68. godini, preminuo Borislav - Boro Černi, Pakračanima poznat kao planinar, radioamater i ljubitelj elektronike i elektrotehnike koji je svojim društvenim radom ostavio dubok trag u životu Pakraca posljednjih pedeset godina. 

Već u osnovnoj školi zavolio je tehniku pa je u grupi tehničara, kino i foto sekciji  odredio svoju budućnost. Radioamaterizam i kompjutori su bili nadogradnja svega do tada naučenog što je samo usavršio tijekom svog, po mnogo čemu, zanimljivog života.  

Prvi detektor, koji je „bez struje mogao hvatati radio stanice“, izradio je kao jedanaestogodišnjak. Od tada, pa do posljednjeg dana svog prerano završenog života, je stalni i nezaobilazni član gradskog Radio kluba. Popunjavao je u Klubu i kod kuće police raznim starim i zastarjelim tehničkim uređajima, alatima i pomagalima stvorivši respektabilnu muzejsku zbirku, predstavljajući ju, povremeno, Pakračanima na „Danima otvorenih vrata“ ili u drugim prilikama. Sa svojom tehnikom pratio je razna gradska i društvena zbivanja. Razmišljao je o tehničkom muzeju u kojemu bi smjestio tehničke uređaje koji su preživjeli ratove i stradanja na ovim prostorima i time sačuvao uspomenu na bogatu pakračku povijest. 

Od najranije mladosti bio je uvijek u pokretu, nikada umoran, nikada ljut. Zanat je izučio na Pilani kod najboljih majstora; vozio je gotovo sve od bicikla i trokolica pa preko motora do automobila; nakon „Papuka“ imao je svoju radionicu EL-BO; od 1997. godine je bio u mirovini, ali nije mirovao. I dalje se ustajao i lijegao s tehnikom, popravljao gotovo sve; bio je u i oko obiteljske kuće inovator, zidar, voćar… uvijek tražeći nešto novo, a u okviru projekta Hrvatskog planinarskog saveza je sa sinom Ivanom izradio i postavio na Zavižanu stroj za „hvatanje magle“. 

U svijetu radioamaterizma A kategorije bio je poznat kao 9A4TD.     

Planine su mu obogatile život, donijele toliko radosti, jer vidio je sve najljepše u prirodi  što Hrvatska ima. Planinario je gotovo svim stazama, pohodio najviše vrhunce, šetao nacionalnim parkovima i najvišim planinama.  Psunj je posebno volio pa je sa suprugom Ludmilom i djecom  Jasnom i Ivanom velik dio slobodnog vremena proveo u dubinama njegovih šuma, na prelijepim obroncima i bezbroj puta se napio vode iz njegovih izvora. Bio je predsjednik i tajnik Planinarskog društva „Psunj“ i jedan je od inicijatora planinarskog pohoda „Fokinom stazom“ koji je postao okupljalište planinara iz velikog dijela Hrvatske. 

Njegov opće društveni rad prepoznale su državne i lokalne institucije i udruge pa je, između ostaloga, dobitnik Nagrade Grada Pakraca, Požeško-slavonske županije i Hrvatskog planinarskog saveza. 

Teško je reći da se Boro u tom svom bogatom životu umorio, jer sve što je radio - radio je s ljubavlju. Njegova djela ostat će Pakracu zauvijek i takvog će ga svi zadržati u sjećanju, a on će, vjerojatno, želimo mu to, nastaviti hodati nekim drugim planinama, nekim novim stazama, susretati se sa već samo  njemu znanim mašinama i alatima nastavljajući svoj prerano prekinuti ovozemaljski život. 

Neka mu je hvala za sve što je činio i neka mu je laka hrvatska zemlja.