U ovim izazovnim vremenima donosimo priču o još jednom simbolu snage i zajedništva. Lipicanac. Koliko li samo sadržaja stoji u toj jednoj riječi?!
Simbol životne energije. Jedinstvenost. Ljepota. Gracioznost hoda. Multifunkcionalnost. Pitomi karakter. Život. Jedinstvo čovjeka i životinje. A kad se tom riječi doda i pridjev lipički, kompleksnost priče nadilazi prostor omeđen papirom. Kako u nekoliko redaka sažeti priču u kojoj se prožimaju život i smrt, rušenje i građenje, ljepota i ružnoća, uteg prošlosti i pogled u budućnost, blato povijesti i nepresušni izvor života.
Vratimo se malo u prošlost. Još je biskup Strossmayer savjetovao slavonskom čovjeku kupovinu i uzgoj baroknog lipicanca, te posebne vrste konja. Pasmina je specifično mirnog karaktera, hladnijeg temperamenta, povjerljiva prema čovjeku, nije plašljiva, staložen, pogodan za dresuru, jako dobro uči, ne bježi, ne plaši se, brzo se veže za čovjeka kao svoga bližnjega i prijatelja kome vjeruje. Očito je ovoj pasmini ”legao” slavonski čovjek. Vjerojatno zato što je to čovjek koji je izrazito sljubljen sa životinjom, pjesmom, radošću, životom. Upravo je on simbol životne energije i snage što najbolje znaju oni koji su se ikad upustili u avanturu jahanja.
Izvor: CogitoLab
Ovaj konj je pronašao svoj dom u Posavini, Đakovu i Lipiku. Mjesta su to najveće koncentracije lipicanskog uzgoja u Hrvatskoj. Uzgoj lipicanskog konja na ovom području doveden je do savršenstva, moglo bi se reći do svjetske slave, upravo zbog ljubavi koju ovdašnji ljudi imaju prema konju. Lipik je tako, uz druga navedena mjesta, postao svjetsko središte uzgoja lipicanaca. Državna ergela Lipik, je uslijed dugogodišnjeg mukotrpnog truda i stručnog pristupa zaslužila taj epitet, zbog tehnologije držanja, rada sa konjima, tehnologije uzgoja, tehnologije preventivnih zahvata, tehnologije terapije, svake vrste tehnologije koja se mora primjenjivati u jednoj profesionalnoj ergeli. Sve to je prekinuto u listopadu 1991. godine. Gađanje i ubijanje nevinih konja, uništavanje ergele napalmom, šesnaestogodišnje izbjeglištvo i povratak na ergelu 13.10.2007. godine. Sve to stane u dvije riječi: lipički lipicanac.
Izvor: CogitoLab
Isprepletena sudbina slavonskog čovjeka i lipicanca, ako je suditi po njihovoj sjedinjenosti i sličnosti karaktera, uspravno i svečano korača ljepotama ovog zapadno slavonskog raja. Nadnaravno umjetničko djelo Ranjeni konj akademskog kipara Hrvoja Dumančića savršeno „pogađa u žicu“ isprepletenost ovih života. Savršeno prikazuje srž lipičke stvarnosti, a moglo bi se reći i narav hrvatskog naroda. Ranjeni konj je zapravo i dalje ponosni lipicanac napravljen u klasičnoj, najljepšoj pozi, ali dublji smisao patnje prikazan je kroz njegove pukotine. Ožiljci su tu, ali kroz njih probija neuništiva zraka života. Ta skulptura u prirodnoj veličini neće biti stavljena na neki visoki postament već u istoj razini s čovjekom, u Parku lipičkih obitelji.
Photo: Matija Vrban
Izvor: CogitoLab
Lipicanski konj je nešto što u našem narodu predstavlja nacionalno blago. On je životno vezan uz našeg čovjeka. On je sinonim Slavonije. To je pasmina koja je davno nastala i koja se uzgaja u čistoj krvi i ljubav koju naši ljudi imaju prema tom konju ga je dovela do svjetske slave. Lipicanski konj je simbol Slavonije, ali i neuništivosti kako slavonskog tako i hrvatskog čovjeka!
Izvor: heritagecroatia.com
