Korakom kroz šumu (I. dio)
Piše:
Siniša Njegovan Starek
Šumica i velike šume
Nisam šumar, niti planinar, a ne moram ni biti, da bih prepoznao ljepote i blagodati šume. Blagodati i ljepote šuma koje su me okruživale prvih četrdesetpet godina života u Pakračkom kraju.
Već kao malo dijete pamtim jednu malu šumu, ili Šumicu, kako smo je zvali mi djeca iz Donjeg kraja Prekopakre. Vjerojatno je svako dijete, koje je voljelo prirodu, imalo svoju šumicu. A, mi smo imali Iroutovu šumicu nedaleko naših kuća u Prekopakri. Bila je to šumica od oko stotinjak starijih stabala hrasta, bukve, graba, jedna divlja trešnja i pet lijepih lipa srednje starosne dobi. Uz potok, koji je vrludao kroz tu malu šumu, rasle su visoke žute vrbe, bagrem i pokoja joha.
Može se kazati da je ta mala šuma imala sve što imaju i velike šume, samo što je ona bila mala i zato nama još draža. Po cijele dane, kada smo uspjeli „pobjeći“ od kuće i raznih obaveza kod kuće, vrijeme smo provodili u toj našoj Šumici. Penjali smo se po drveću, tražili ptičja gnijezda i jaja, brali šumsko i poljsko cvijeće ili voće, kopali veliku rupu ispod šumskog korijenja, igrali se i stvarali razne umotvorine od lijepe smjese žutulje i gline, lovili jedni druge i skrivali se po raznim rupama u starim stablima velikih hrastova.
U proljeće smo sjekli veće grane žute vrbe, s kojih smo spiralno gulili mekanu koru i od nje pravili rogove sa piskom od vrbe i tako trubili u te rogove od vrbove kore. Od manjih grančica vrbe pravili smo lijepe svirale i uporno puhali u njih po cijele dane. Više se i ne sjećam svih tih igara, ali sjećam se toga, kako nam je bilo lijepo, kada smo svoje vrijeme provodili u ljetnom hladu guste šumice ili zimi kada smo se sklizali po zamrznutom potoku koji je vijugao kroz tu malu šumu.
Pored te Iroutove šumice bila je i nešto manja bagremova šuma Ludvika Řehaka. Bagrem je drvo s velikim trnjem ali i prelijepim bijelim cvjetovima. U svibnju mjesecu, kada bagrem cvate, često smo jeli njegove medonosne cvjetove „otimajući“ tako pčelama njihovu najomiljeniju „poslasticu“. I mi, i pčele često smo zajedno zujali oko tih cvatućih stabala bagrema. Zimi nam nije baš bilo veselo u toj bagremovoj šumici. Zimi smo kao đaci morali ići brati mahune bagrema za vrijeme zimskih školskih praznika. Mahune bagrema sa sitnim tamnosmeđim sjemenkama brali smo po dubokom snijegu, koji nam je dosizao i preko koljena. Onako maleni i smrznuti jedva bi smo nabrali nekoliko dekagrama tog sitnog sjemena. Sjeme smo zatim nosili i predavali učiteljici u školu u Prekopakri. Kasnije smo čuli kako se to sjeme koristilo za pošumljavanje isječenih šuma oko Pakraca, a posebno na Pakračkoj gori. No, to skupljanje bagremovog sjemena baš nismo voljeli.
Mala šumica - Iroutova šuma na kraju Donjeg kraja Prekopakre. Snimio S. Nj. Stárek 16. 6. 2023. godine.
Vrijeme neumitno prođe, lijepa sjećanja ostaju, a divlja trešnja i lipe još uvijek prekrasno cvatu u toj maloj šumici. Iroutovoj šumici na kraju Donjeg kraja Prekopakre.
Na području bivše Općine Pakrac s površinom od 567 km², odnosno sadašnjih područja gradova Pakraca i Lipika, šume i šumsko zemljište zauzimale su 45, 8 % ukupne površine što je predstavljao vrlo visok postotak šumovitosti ukupne površine bivše općine. Prema tim pokazateljima bivša općina Pakrac bila je u samom vrhu europskog i jugoslavenskog prosjeka po površini šuma na 1 ha po stanovniku općine. U Jugoslaviji je taj prosjek bio 0,44 ha po stanovniku, a na općini Pakrac 0,86 ha.
Preslika: Područje oko Pakraca i Prekopakre koje je najčešće spominjano u ovom tekstu.
No, priroda sa svojim uvjetima i prirodnim bogatstvima daje samo okvire, i to vrlo lijepe okvire, a kako će oni biti ispunjeni ovisi o ljudima i njihovom radu. Nažalost, taj ljudski faktor u prošlosti ostavio je ovom području dugotrajne negativne posljedice, kako bezobzirnom eksploatacijom od stranog kapitala, tako i odnosom domaćeg stanovništva prema šumi. No, izgleda kako se samo vremena mijenjaju, ali ne i loše navike u gospodarenju šumom i šumskim resursima.
Ali, ne želim vam pričati o lošim odnosima prema šumi i njenom upropaštavanju, već želim vam pričati o ljepoti i blagodatima šuma, šuma koje su nas okruživale. Pričati ću vam o bogatstvu i ljepoti šuma: njihovom drveću i grmlju, plodovima toga drveća i grmlja, biljnom pokrovu i raznom cvijeću, gljivama, ljekovitom bilju, šumskim životinjama, ali ipak najviše priča biti će o ljudima koji su voljeli šumu, koji su svoje vrijeme često provodili u šumi.
Jedan od mnoštva pakračkih planinara koji su mnogo svog slobodnog, ali i radnog vremena proveli i posvetili šumi i planinama u Hrvatskoj je i Zoran Milaković ( 1972.-2023.), sin Božice i Stojana Milakovića iz Pakraca. Zoran će ostati upamćen kao uspješan predsjednik Planinarskog društva „ Psunj“ Pakrac, i predani član HGSS-a Stanica Požega Ispostava Pakrac. Istinski ljubitelj prirode, šuma i planina.
Provodili svoje vrijeme berući gljive ili neke druge šumske plodove: od bukvice, žira, kestena, šipka i kupina pa do raznih ljekovitih kora ili prelijepog šumskog cvijeća. Neću pričati o sječi šume za ogrjev, niti sječi stabala za industrijsku proizvodnju. Neću pričati ni o lovu na lijepe šumske životinje, jer ne volim lov, ali ću ipak spomenuti bogatstvo i raznovrsnost šumskih životinja koje su nekada lutale i živjele u gustim, starim hrastovim, bukovim i grabovim šumama ovog područja.
Teško da mogu nabrojati i spomenuti sva šumska područja bivše općine Pakrac, ali zato ću se usredotočiti na ona područja šuma i šumskih proplanaka gdje sam godinama brao razne gljive, skupljao slasne kestenove plodove, skupljao žir i bukvicu, brao plodove divlje ruže, ubirao bobice gloga ili drena, ili stručno odobravao lovno – gospodarske osnove za sva lovačka društva na pakračko-lipičkom području. To znači da ću pričati o svakom šumskom području na koji sam stupio vlastitom voljom i dobro izvježbanim korakom. Govoriti ću o ljepoti i zanimljivosti koju sam osobno gledao preko trideset godina.
Biljni pokrov
Na relativno malom prostoru bivše općine Pakrac nailazimo na raznovrsna tla, koja su prvenstveno uvjetovana raznolikošću geološke podloge i reljefa. No, ovdje neće biti riječi o tlima, već o biljnom pokrovu koji je pravilniji, iako i tu postoje odstupanja od općih ekoloških pravila. Dakako da bi tome trebalo dodati značaj klime, odnosno mikroklimatske razlike, i tada bi smo dobili cjelovitu sliku uzročno-posljedičnih veza između najvažnijih elemenata prirodne sredine. Ali, to bi već pomalo bio znanstveni pristup obrazlaganja situacije sa tlom i biljnim pokrovom na teritoriju bivše općine, no to nije cilj ove priče.
Cilj ove priče je biljni pokrov na ovim područjima i odnos ljudi prema njemu. Odnos ljudi prema šumi i šumskim blagodatima. Korištenje blagodati šume u ljudskoj svakodnevnici, a da nije sječa šume.
Najčešći niski biljni pokrov uz potoke na ivicama naših šuma – šumska preslica, koprive i mali zimzelen. Snimio S. Nj. Stárek 16. 6. 2023. godine.
U vlažnim aluvijalnim nizinama vodotoka Pakre, Bijele, Ilove i Kravarine, odnosno na zapadu i sjeverozapadu bivše općine, tlo je kisele reakcije i nalazilo se pretežno pod šumom hrasta lužnjaka, johe, vrbe i topole. Kako se vlažnost tla prema istoku općine smanjuje, tako se mijenja i biljni pokrov i na višim sušim tlima biljni pokrov prelazi u miješanu šumu hrasta lužnjaka, kitnjaka, graba i bukve. Joha, vrba i topola ostaju tek uz same vodotoke.
Istočno od rijeke Bijele, uključujući zapadni dio Pakračke gore, na valovitom ravnjaku pretežno se moglo naći tip mješovite šume hrasta kitnjaka, graba i bukve u sjenovitim jarcima. Hrast lužnjak nalazio se u najnižim, vlažnijim položajima.
Na šumovitim i brežuljkastim područjima Blatuškog brda i zapadnim obroncima Psunja razvijena su na podlozi neogenih lapora i pijeska blago podzolirana pjeskovito-glinasta tla. Na vapnencu Kovačevačkog brda razvila su se smeđa karbonatna tla. Mješavina hrasta kitnjaka i običnog graba pretežita je na ovim terenima. Udio bukve se povećava približavanjem centralnom masivu planine Psunj. Šumskoj zajednici Ravne gore osnovno obilježje daje gorska bukva. Sveukupno uzevši šume Psunja sadrže većinom bukove sastojine na sjevernim nižim stranama, dok ih na južnim terenima hrast kitnjak i ponegdje pitomi kesten potiskuju na više pozicije.
Stabla divlje trešnje, lipe, crnog jasena, breze, brekinje, javora, klena, brijesta, divlje kruške, divlje jabuke, drijena i planinske jarebike pojavljuju se tek u malim količinama. Crnogorično drveće nije domicilno na ovim niskim područjima. Isto se odnosi i na bijeli bagrem koji je invazivna vrsta donesena iz Sjeverne Amerike.
Sloj grmlja na ovim područjima dobro je razvijen, a grade ga vrste kao što su bazga, tisa, drijen, glog, sviba, lijeska, borovica (kleka), divlja ruža, obična žutilovka, žučica, crnkasta žučica i druge vrste.
Od niskog raslinja najčešće se nalazi veprina, božikovina, kupina i malina. Kupina u nižim nadmorskim visinama i ivicama šuma, a malina, veprina i božikovina na višim nadmorskim visinama. Posebno lijepe crvenkaste slatke maline mogle su se nabrati u srednjem djelu Psunja u predjelima prije Brezovog polja (985 m n.m.), najvišeg vrha planine Psunj.
Javorovica bez javora
Vrlo često sam posjećivao razna područja na Psunju. Jednog lijepog jesenskog dana 1975. godine noge me ponesoše na predio planine Psunj koji se zove Javorovica, 912 metara nadmorske visine, udaljene dva i pol kilometra od sela Cikote na Bučkom kraju. To veliko brdo je sigurno ime dobilo po drvetu javor. Povisoko brdo na istočnom dijelu Psunja prema Požegi ima lijepo ime Javorovica, ali nigdje nema niti jednog stabla javora, ili ga ja nisam mogao pronaći. Dugo sam tražio, ali javora nisam našao. No, ipak sam podosta lijepog toga našao. Nabrao sam više od deset kilograma pitomog slasnog kestena, nekoliko lijepih vrganja (Boletus edulis) i pet žuto-crvenih rujnica, odnosno blagvi ( Amanita caesarea). Latinsko ime (caesarea) joj dolazi zbog toga što je bila omiljena gljiva starorimskih careva. U cijelom svom vijeku branja gljiva, od oko 50 godina, samo sam dva puta na pakračkom području pronašao tu blagvu, najslasniju gljivu naših područja. Jednom sam je pronašao u šumi između Jagme i Korita i drugi puta na Javorovici bez javora.
Ipak valja reći kako je na Javorovici ipak nekada bilo javora, i to nadasve vrlo kvalitetnih stabala javora. Toliko kvalitetnih da je Franjo Schneider (Šnajder), graditelj svjetskih poznatih violina iz Pakraca, kasnije Zagreba, izrađivao vrlo kvalitetne violine od drveta javora s Javorovice, odnosno Psunja.
Franjo Šnajder od godine 1925. do 1928. vodio je vlastitu radionicu u Pakracu, a zatim se preseljava 1928. g. u Zagreb gdje ima veliku radionicu i vrlo poznatu prodaju raznih vrsta glazbala. Njegove violine, poznate i izvan zemlje, građene su po modelima Antonija Stradivarija i Giuseppe Guarnerija „del Gesu“, i to iz najboljeg razdoblja njihove djelatnosti. Sam je konstruirao aparat za mjerenje debljine rezonantne ploče, pa mu je uspjelo kod novih violina ostvariti zvuk iste kvalitete kao kod starih instrumenata. Uz pomoć tog aparata uklanja se vučji ton na violini i violončelu. Naš graditelj bio je izvrstan i nadaleko cijenjen reparator. Za svoje radove i inovacije nagrađen je prvim nagradama na svjetskim izložbama u Parizu, Londonu, Firenci, Liegu i drugim mjestima.
Preslika: Reklamni tekst koji je Franjo Schneider objavljivao u novinama „Jugoslávští Čechoslováci“ Daruvar.
Violina koju je izgradio svjetski poznati graditelj violina Franjo Schneider u Pakracu oko 1925. godine i prodao Karli Řehaku za njegovog učenika Josipa Kubaleka st. iz Prekopakre. Snimio S. Nj. Stárek 16. 6. 2023. kod vlasnika violine Josipa Kubaleka ml. iz Prekopakre.
Nije javor nestao samo na Javorovici, tom visokom dijelu planine Psunj, već je on skoro nestao na cijeloj planini i tek se ponegdje može pronaći pokoje stablo tog plemenitog drveta. Nažalost nije to samo slučaj sa javorom, već i sa većim brojem raznih vrsta drveća, grmlja, niskog bilja, trava i mahovina. Vrlo je teško naći na Psunju drvo klena, brijesta ili jarebike. Proljetne cvjetnice teško se sada mogu pronaći na terenima na kojima su nekada cvale. A to bilje koje cvate rano u proljeće posebna je priča. Vrlo zanimljiva, a ponekad i nevjerojatna.
***
Zahvaljujem se gospodinu dipl. ing. Davoru Žiliju , voditelju Odjela za katastar nekretnina Pakrac – Područni ured za katastar Požega, na pruženoj pomoći u vezi geografskih i katastarskih karata pakračkog područja.
Daruvar, 9. 6. 2023. Siniša Njegovan Stárek
ARHIVA:
Brzaci i virovi Pakre (III. dio)
Brzaci i virovi Pakre (II. dio)
Brzaci i virovi s Pakre (I. dio)
Priče iz mlina: Mlinski i politički utezi
Priče iz mlina: Rika jelena (2.)
Priče iz mlina: Rika jelena (1.)
Straho i direktor "Budućnosti" Pakrac
Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (II. dio)
Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (I. dio)
Osmoškolci iz Prekopakre/Pakrac - Beirut via Ljubljana
Barun Franjo Trenk i panduri (3.)
Barun Franjo Trenk i Pakrac (2.)
Barun Franjo Trenk u Pakracu i Požegi (1.)
Sokolska društva: Previranje i raskol
Pakračka sokolska društva: "Hrvat tko je - Sokol da je!"
Pakračka sokolska društva: Sokoli i Aquae Balissae
Oslobađanje Lipika - svjedočenje vojnika
Pravda je ponekad kao paučina – propušta ptice, a zadržava komarce
MOJI POSLJEDNJI DANI U PAKRAČKOJ BOLNICI: Sjećanja mr. ing. Đurđice Vicković
Pakrački vatrogasci (III. dio)
Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (II. dio)
Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (I. dio)
Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (II. dio)
Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (I. dio)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (2.)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (1.)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Rimski nadgrobni spomenici iz Kusonja i Brusnika
Dva romana, Martin Kukučin - Peter Štrelinger
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Ogranak Matice hrvatske, Pakrac
