Neke su crkve srušene do temelja, neke ne

Rujan je skoro iza nas. Mjesec u kojem smo mogli pogledati projekciju ratnog filma “Broj 55”, filma u kojem se previše puca i na prilično brutalan način prikazuje stradanje dvadesetorice hrvatskih branitelja 8. rujna 1991. u Kusonjima. Komemoracija u Kusonjima bila je 8. rujna, projekcije su se prikazivale narednih pet dana, nekima je vjerujem bilo traumatično se vratiti mislima u to vrijeme. Mene je zapala zadanja projekcija, 12. rujna, a već idućeg dana medijski smo pokrivali ustoličenje episkopa Jovana odnosno povratak vladike u naš kraj, najveći događaj Srpske pravoslavne crkve nakon više od pola stoljeća rekao je patrijarh Irinej. Veliki događaj u Lipiku bila je posveta lipičke crkve sv. Franje Asiškog 7. rujna, kao kruna njezine ponovne izgradnje nakon što je razorena 1991. U glavi mi je ratna fotografija dva preostala luka… Doista, neke su crkve u ratu srušene do temelja, neke ne. Neke smo Božje hramove ponovno uspjeli izgraditi, neke tek trebamo. Crkva je između ostaloga mjesto oko koje se okuplja narod i na određeni način je baza razvoja naselja. Prvo što je Lipik imao bila je crkva, sadašnje zgrade toplica izgrađene su kasnije. Upravo Crkvi možemo zahvaliti na pismenosti, razvoju kulture, etike i morala, odnosno pojednosvljeno rečeno na tome što nismo neko pleme koje se međusobno ubija. Nekad se dogode greške, istina. No primjerice, ako se vratimo par stoljeća unazad, upravo zahvaljujući skromnim svećenicima dominikancima 1396. osniva se prvo sveučilište na hrvatskom tlu, u Zadru što ga svrstava među najstarije sveučilišne gradove Europe. Upravo je crkva svo vrijeme kroz stoljeća sačuvala našu kulturu i jezik, koja nas čvrsto drži da znamo komu pripadamo i zato između ostaloga držim do vjere. Tako pojednostavljeno gledam na to, da ne ulazim u dubinu. Kažu da povijest trebamo ostaviti povjesničarima. Mi se trebamo baviti budućnosti. Upravo zato pripremili smo vam jednu opuštenu i veselu temu broja kroz razgovor s Josipom Šuprinom, osobom prepunom životne energije, organizatorom i pokretačom raznih aktivnosti u Lipiku, tenisačem, rukometašem, planinarem... I koji život uzima na zdrav i zanimljiv način. Citirat ću ga za kraj ovog uvodnika:  “Život je u stvari jedna igra. Smatram da tu igru treba igrati pošteno i ne shvaćati ju previše ozbiljno. Treba biti iskren i veselit se životu jer on je samo jedan.”  Vidimo se poštovani čitatelji u narednim danima na obilježavanju Dana grada Lipika. Očekujem da će u bogatom programu svatko pronaći nešto za sebe.