Upit2
banner sezame okoliš
Medianno
Pripovijesti iz lipičke i pakračke povijesti

Dva romana, Martin Kukučin - Peter Štrelinger

13.10.2019. 12:32 | 460 pregleda | Kolumne

Piše:
Siniša Njegovan Starek

 

 

A ja čitan sve“, reče šjor Ilija pomaknuvši kapicu na zatiljak. „Ništo me vuče njima. I moram priznat da svaki put požalin, kad ih ostavin, ča san ih vazima u ruke. Baš ka pušenje. Znaš da ti škodi, ali nimaš mira dok nimaš u sebi svoju dozu otrova. I novine su otrov. Novinarstvo je teška rana, novinari grozni bič na tilu našeg naroda“. „Kad bi nas ko ti prosuđivat po novinan, mi, Hrvati, bili bismo narod gori od judožderi. Zamja bi bila puna izdajic, podlac – ne zemja, nego kaznionica… Kakvo grozno razočaranje za nas koji smo proživili prva vrimena narodnog probuđenja i zanosa. Kakvo grozno razočaranje!“

Citat iz romana „ Dom u strani“, roman o životu na Braču iz 1903. godine. 

 

Pomedzi holé konáre presvitala kupola Cursalónu, od vysokých secesných okien odrážali sa ostré lúče jesenného slnka, zem pokrytá lístím mala farbu maliarovej palety. Vysoko na bledomodrom nebi posiatom riedkymi strapcami obláčkov preletel kŕdeľ divých husí , sledoval ho, od ostrého slnka sa mu zarosili oči….

Písal o zmenách, ktoré sa chystali v Lipiku, to Vericu určite najväčšmi zaujíma,…

V najbližšom čase si musí zaobstarať papier, ale to sa dá i v Pakraci...

Lipik 15. októbra 1926 

Citat iz romana „Ljubav i smrt“ izdanog 2006. godine.

 

Ovih nekoliko rečenica citirao sam  iz dva romana, od dva različita autora, ali koji su međusobno povezani, iako nisu živjeli u isto vrijeme. Naime, jedan od autora je naš suvremenik i istraživao je život i književno djelo svog znamenitog prethodnika, koji se rodio prije 160 godina. 

Značajno je za prvog autora, da je za temu svojih romana odabrao život hrvatskih ljudi, život s Hrvatima na otoku Braču u  Dalmaciji zatim Hrvatima u Patagoniji, Punta Arenas (Čile) te Hrvatima u Lipiku u Slavoniji. Drugi autor za temu svog romana odabire život prvog autora i povezuje ga sa životom hrvatskih ljudi u Lipiku. Za nas je posebno zanimljivo, a što njih čvrsto povezuje, njihov odnos i život jednog od njih  u Lipiku i Pakracu. Oba autora naime povezuju Lipik i život i pisanje o Lipiku između dva Svjetska rata. 

Prvi je pisao pisma i priče iz Lipika, a drugi, naš suvremenik napisao je roman o svom prethodniku i njegovom životu u Lipiku. To je zasigurno prvi i dosad jedini roman nekog stranog književnika gdje je za glavno mjesto radnje odabran Lipik. Nisam siguran, ali mislim da ni jedan domaći autor nije dosada napisao roman o životu u Lipiku i ljudima iz Lipika.

U ovom slučaju posebna je zanimljivost to kako su oba vrsna književnika podrijetlom Slovaci.

Dakako, riječ je o dr. Mateju Bencuri, književnim imenom Martin Kukučin i književniku, novinaru, filmskom i televizijskom scenaristu prof. Peter Štrelingeru iz Bratislave. 

Njihova neraskidiva veza s Lipikom su pisma i život u Lipiku Martina Kukučina i roman „Láska a smrť“ Posledná láska Martina Kukučina,  Peter Štrelingera iz 2006. godine.

Due cose ha il mondo – amore e morte. 

(Dve veci má svet – lásku a smrť.)

Dvije stvari ima svijet – ljubav i smrt

Tom mudrom izrekom talijanskog pjesnika Giacomo Leopardija započinje Peter Štrelinger svoj roman, Láska a smrť - Posljednja ljubav Martina Kukučina – roman o svjetski znanom slovačkom književniku, studentici Verici Krznarić i malenom mjestu, ali u Europi vrlo  poznatom lječilištu i kupalištu Lipiku. 

Tako počinje svoj roman o dr. Mateju Bencuri ili Martinu Kukučinu pisac Peter Štrelinger. Vidimo da je  glavni lik tog romana pisac Martin Kukučin, pa prije nego što čitatelje upoznam sa samim romanom valja nešto reći o povijesnim činjenicama i životu i radu dr. Mateja Bencure.  

„Keby nebol Slovákom, chcel by byť Chorvátom“  rekao je Martin Kukučin 16. 12. 1910. na večeri Hrvatskog dobrotvornog društva u Punta Arenasu. No, krenimo prema prelijepih slovačkim planinama gdje  je u Jasenovi u Donjoj Oravi, Slovačka, 17. svibnja 1860. godine rođen Matej Bencura. Roditelji su mu bili seljaci. Nisu to bila sretna vremena za slovački narod. Mađarska poslije Prusko – austrijskog rata 1866. godine ponovo dobiva državnu samostalnost, a u Slovačkoj provodi mađarizaciju. Đačko doba Matej Bencúr prolazi u seljakanju iz Revúce u Turčianski Sv. Martin da bi gimnaziju završio u Banskoj Bystrici. Po završetku učiteljske škole u Kláštore pod Znievom (na mađarskom jeziku), pet godina radi kao učitelj u svom zavičaju. U tom razdoblju, tj. 1878. godine piše pripovijetke. Prva je Na hradskej ceste – Národné noviny, 1883., a poslije objavljuje crtice i novele. Neki od njegovih biografa to razdoblje Kukučinova književnog rada nazivaju prvim ili jasenovskim (1878. – 1885.).

Zbog sveprisutne mađarizacije, posebno u prosvjeti, Bencúr napušta učiteljsko zvanje i odlazi na bogosloviju u Bratislavu. Tu još manje nalazi kao Slovak svoj prosperitet i ubrzo napušta bogosloviju u Bratislavi.

Godine 1884. odlazi na studij medicine u Prag. Završava studij medicine za šest godina. Za vrijeme studija u Pragu intenzivno piše, ali je aktivan u radu Slovačkog akademskog društva Detvan. Piše priče, novele, publicističke radove, feljtone i kazališne kritike. Masarykov je sljedbenik, ali se u politiku ne uključuje. Ovo razdoblje književnog rada Kukučina ( 1885. – 1893.) biografi nazivaju „ praško ili drugo razdoblje“. 

U Pragu dolazi u kontakt s obitelji Didulić iz Dalmacije, te na njihov poziv odlazi na otok Brač gdje se u mjestu Selce 1894. godine zapošljava kao liječnik.

Godine 1904. ženi se Petrunilom Pericom Didulić, kćerkom svog prijatelja.

Za vrijeme boravka u Dalmaciji dolazi do kontakata s hrvatskim književnicima (Ivom Vojnovićem, S. S. Kranjčevićem ), a s književnicima braćom Ostojić razvija i dugogodišnje iskreno prijateljstvo. 

Obitelj Didulić 1907. godine gubi političku prevlast na otoku Braču, a Matej Bencur sa suprugom iseljava u Južnu Ameriku u mjesto Punta Arenas u Patagoniji (Čile).

Odlaskom u Patagoniju završava bračko ili treće razdoblje ( 1894. – 1907.) u književnom radu Kukučina. Iz tog razdoblja značajni su putopisi iz Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske. Radovi se redovito objavljuju u Slovačkoj, najčešće u časopisu Slovenské Pohľady. Godine 1903. I 1904. u istom časopisu izlazi mu roman s otoka Brača – Dom v stráni.

Došavši u Južnu Ameriku, kraće vrijeme zadržava se u Buenos Airesu, potom u Santiagu te nastanjuje se u Punta Arenasu. 

U gradiću na krajnjem jugu Južne Amerike u to vrijeme živi, što u gradu, što u okolici, oko 2500 Hrvata iz Dalmacije, ali i nekoliko tisuća Slavena s područja tadašnje Austro – Ugarske Monarhije.

U Punta Arenasu radi kao liječnik, ali je vrlo aktivan u raznim hrvatskim dobrotvornim društvima, pa je jedno vrijeme (1916. g.) i predsjednik društva Dalmacija u Punta Arenasu. Za vrijeme boravka u Čileu dosta piše, ali nema mogućnosti tiskanja svojih djela u Patagoniji, već tekstove šalje u Slovačku gdje se o njima brinu prijatelji i djela tiskaju na slovačkom jeziku. Publicist Ján Cádra njegova djela prevodi na francuski jezik i objavljuje u Švicarskoj i Francuskoj.

Zbog jake gospodarske krize u Južnoj Americi Kukučin vraća se u ljeti 1922. godine u Europu. Time završava četvrto razdoblje, južnoameričko (1907. – 1922.). 

Dolaskom u Europu, kraće vrijeme zadržava se u Parizu, a u Pragu mu čehoslovačke vlasti priređuju svečani doček. Vlada mu nudi mjesto ministra zdravstva za Slovačku, no Kukučin odbija, a obrazlaže to slabim ženinim zdravljem.

Upravo takvo slabo ženino zdravlje dovodi Martina Kukučina u Lipik. Lipik je vrlo poznato i cijenjeno lječilište u Europi, posebno za psihička oboljenja te reumatizam. 

Od 1923. god. često mijenja mjesto boravka, a često putuje Hrvatskom i Slovačkom. Neko vrijeme boravi u Zadru, Splitu, Crikvenici i Zagrebu. Najdulje se zadržava u Lipiku. Godine 1925./26. sa suprugom odlazi u Južnu Ameriku gdje sređuje svoje poslove oko prodaje farme. Na povratnom putovanju u Europu doživljava nezgodu s talijanskim mornarima. Iz nerazjašnjenih razloga htjeli su ga baciti s broda u Atlantik. Nakana mornara nije ostvarena, ali su posljedice putovanja ostavile traga na zdravlju supruge Perice. Supruga se teže razboljela. Po povratku iz Amerike za stalno se nastanjuju u Lipiku gdje se supruga liječi od reumatizma ili je u duševnoj bolnici u Stenjevcu.

Peter Štrelinger autor romana Ljubav i smrt – Posljednja ljubav Martina Kukučina  itekako dobro poznaje životni put Martina Kukučina. Jako dobro poznaje djela M. Kukučina, ali mu zasigurno nije potpuno jasna situacija oko „Vile Gregorić“ u Lipiku, odnosno odnos između 65 godina starog književnika Martina Kukučina i 18 – godišnje studentice Verice Krznarić, čiji djed je vlasnik „Vile Gregorić“ u Lipiku, te Eme, majke Verice Krznarić. Dakako tu je još i Perica, supruga Martina Kukučina, koja postaje prijateljica Eme Krznarić i poslije smrti Kukučina živi s njom u Zagrebu. 

Peter Štrelinger ne piše o Kukučinu kako ga je poznavao iz domovinskih pripovjedaka, iz raznih priča o njemu, već ga doživljava nekako drugačije. 

Drugačije – kako sam kaže „ kao da je bila u tim njegovim dobroćudnim plavim očima cijela tragedija njegovog života. Sudbina čovjeka, koji pati za domovinom – a pritom se udaljava od nje; sniva o ljubavi – a bori se protiv nje; piše o idealima – a proza života ga ubija; tješi druge – a sam utjehu treba. 

Za glavnu temu svog romana Štrelinger odabire situaciju gdje Kukučin mora smjestiti bolesnu suprugu Pericu u zdravstvenu ustanovu. Odabire lječilište u Lipiku, tihi kutak u Hrvatskoj gdje Kukučin traži mir i spokoj za rad na svojim djelima. Sam autor romana ne misli da je to roman o skepsi, već čežnji i nadi. 

To je povratak iz zime u ljeto, kad cvijeće cvate, kad sunce svijetli, a u čovjeku se rascvjetao najljepši cvijet, ljubav. U jesen svog života doživljava prekrasni a nježni geteovski odnos prema Verici Krznarić, unuci vlasnika vile Gregurić u lječilištu Lipik, gdje bude sve do svoje smrti.  

Kako bi razjasnio poprilično čudne odnose među navedenim akterima Peter Štrelinger posjećuje Hrvatsku. Odlazi na otok Brač, pa zatim u Bjelovar, gdje je živjela Verica Krznarić udana Kosta i na koncu posjećuje Lipik, nekoliko godina poslije Domovinskog rata, točnije godine 1996., gdje se fotografira sa suprugom Nelom ispred skoro potpuno uništenog Cursalona. Posjećuje i kuću u Lipiku gdje je živio Kukučin od 1925. – 1928. godine. Doduše, netko od lipičkih stanovnika krivo mu je kazao za vilu Gregorić, jer u toj zgradi gdje je danas restauracija „Nada“, živjela je obitelj Oskara Simića, čija unuka Verica je jedan od glavnih likova u romanu Ljubav i smrt.

Kukučin sa suprugom Pericom živio je u jednokatnoj zgradi nedaleko od te vile koju su Lipičani isto zvali vila Gregorić. Uz tu zgradu (poslije rata je srušena ta jednokatna zgrada) bila je kuća Ivana Barišića, s kojim je Kukučin često šetao sve do Pakraca.   

Doduše Kukučin je često bio u vili Oskara Simića, jer je vrlo rado viđen gost te obitelji u kojoj su uz vlasnika Oskara i Mariju i kćeri im Ema iz Kapele kod Bjelovara, Adela učiteljica iz Slavonske Požege, Matilda iz Zagreba te dakako studentica Verica Krznarić. 

Svi oni, često su zajedno u vili Gregorić, iako u vili za stalno žive samo Oskar i supruga Marija, a ostali povremeno po nekoliko dana ili par mjeseci.

Svi oni, dakako Kukučin i njegova supruga, stvarne su osobnosti koje su živjele u Lipiku na početku 20. stoljeća i kao takovi postaju likovi u romanu P. Štrelingera. Kako je getheovski odnos (pisanje pisama) između Martina Kukučina i Verice Krznarić pomalo nedostatan za napetiju radnju romana, autor pribjegava svojoj fikciji i među stvarne osobnosti unosi izmišljene likove koje upetljava u  ljubavni odnos, odnosno ljubavni trokut i klasičan preljub. Za takove potrebe izmišlja slovačkog senatora iz Bratislave, koji treba nagovoriti Kukučina da preuzme funkciju ministra zdravstva u Slovačkoj, njegovu mladu zgodnu suprugu Korneliju, mladog lipičkog studenta Belona i njegovu nesuđenu zaručnicu, izmišlja „vilu Sibinčić“ koja se u to vrijeme nije tako zvala, iako je bila sagrađena, a imam osjećaj da je izmislio i teniske terene u Lipiku,  jer nisam baš siguran da su takovi lijepi teniski tereni u to doba bili u Lipiku. … Valja znati da je to vrijeme od 1922. do 1928. godine.

Kako bilo da bilo s tim teniskim terenima, lipički park je u romanu vrlo lijepo opisan. Vrlo lijep je opis Cursalona, Zelen-dvora, Qvele, „Jelkina brijega“, jezerca podno brijega, mnoštva cvjetnih rundela, prelijepih cvjetnih tepiha, dirljivi opisi zdravog starog drveća, te prekrasnog opojnog mirisa mladih lipa. 

Dakako, da je za taj istinski lijepi opis  najviše zaslužan Martin Kukučin, svojim bezbrojnim pismima koje piše Verici Krznarić, jer Peter Štrelinger vidio je samo razrušeni i uništeni Lipik i Lipički park.    

Zasigurno nitko nije tako lijepo i tako vjerno opisivao Lipik i njegov park kao Martin Kukučin, a pisma … nisu slana samo Verici već i mnogim poznatim svjetskim književnicima i publicistima.

Roman sam po sebi je vrlo zanimljiv, vrlo simpatičan i napeto čitljiv.

Roman Ljubav i smrt napisan je na slovačkom jeziku i još nije preveden na hrvatski jezik , što je velika šteta. Dvojim da u Hrvatskoj egzistira više od nekoliko primjeraka tog lijepog romana. Primjerak koji posjedujem, na moju molbu, poslao mi je sam autor Peter Štrelinger.  

Sjajnu mističnu kupolu Cursalona nježno miluje svjetlost punog žutog  mjeseca.

Siluete stoljetnih stabala prepliću svoje duge sjene kao da žele nešto potiho poručiti… nešto kazati… neku tajnu odati, ali park šuti … a on zna na tisuće ljubavnih tajni… poznaje na tisuće zaljubljenih sretnika… zna tisuće prekrasnih ljubavnih priča … a šuti! Park šuti teško ranjenim srcem i bolima koje tako sporo prolaze.

 

Daruvar, 2019. godine

Siniša Njegovan Stárek