Ne može poljoprivreda ono što može turizam

Pustara bi kako kaže jezikoslovac Anić bila prostrano zemljište koje se ne obrađuje već služi za stočarstvo, konjarstvo i uzgoj svinja na otvorenom, no danas je Pustara Višnjica nešto sasvim drugo. Imanje sa obradivim površinama koja se u sklopu njega obrađuju prostire se na oko 250 hektara, a kratka povijest kaže kako ima dva stoljeća dugu tradiciju.

Kroz povijest su ju držale dvije plemićke obitelji, nakon čega država putem PIK-a koja je kao „pravi“ vlasnik uspjela sve uništiti. Od 2005. u rukama je privatnih vlasnika koji strpljivo obnavljaju imanje i vraćaju mu stari sjaj kad je na njemu živjelo oko dvije stotine ljudi koji su imali svoju ambulantu, školu... Danas je tamo brojka od 30 do 50 zaposlenih, uloženih je oko pet milijuna eura, štale i gospodarske zgrade pretvorene su u smještajne kapacitete i restoran. Prostora za rekreaciju u izobilju, mogućnost jahanja, vožnje quadovima, paintball i druge aktivnosti.

Poveznica s Lipikom je očigledna, plemićka krv upravljala je nekad i našim imanjem, Lipikom, Izidorovcem gdje se nalazi ergela konja. Lipik je u ono vrijeme otišao korak dalje, na toploj vodi izgradio je lječilište te se iz seoskog vlastelinstva uzdigao u koliko toliko urbanu cjelinu. Znamo bilo je društvenog vlasništva... Na ulazu u Lipik nalazi se ergela koja je obnovljena, a lipicanci su u njoj gosti budući da Državna ergela Đakovo – Lipik plaća najam. Oko ergele nalaze se i druge gospodarske zgrade, neke još uvijek ratom uništene, a cijelim imanjem upravlja se, što se ono kaže, marom dobrog gospodara. Ne ulazeći u privatno vlasništvo i komentiranje poslovnih odluka i odnosa ostaje nam samo zapitati se što bi bilo kad bi se netko tom dijelu posvetio kao ovi na Višnjici? Budući da Lipik nema vremena to čekati već neko vrijeme priča se o drugoj varijanti, novoj ergeli preko puta ceste.

//tekst prenesen iz uvodnika 15. broja mjesečnika Compas