Birokracija ne smije i neće ugasiti mala vatrogasna društva

Suočeno s izazovima koje donose moderni zakonski okviri, vatrogastvo na području Pakraca i Lipika nalazi se na svojevrsnoj prekretnici, a više o aktualnoj problematici za Compas je progovorio Tomislav Stokić, Lipičanin koji je u Vatrogasnoj zajednici područja Pakrac – Lipik aktivan još od 2001. godine kada je započeo kao predsjednik Savjeta mladeži.

Kao što je poznato, Stokić je posljednjih pet godina obnašao dužnost zapovjednika VZPPL i kao takav bio je izravnim svjedokom unutarnje transformacije vatrogastva. Na skupštini VZPPL-a, održanoj 17. travnja službeno je odstupio s dužnosti, ostavljajući iza sebe materijalno opremljen sustav, ali operativno opterećen birokracijom.
Vaš petogodišnji mandat na čelu Vatrogasne zajednice područja Pakrac – Lipik poklopio se s implementacijom novog Zakona o vatrogastvu. Kada se osvrnete, što smatrate najvećim postignućem, a što najvećim izazovom u operativnom smislu na području naših dvaju gradova?
S obzirom na promjene koje su nastupile, radili smo u jednoj svojevrsnoj sivoj zoni. Zakon je donesen 1. siječnja 2020. godine, no dugo se čekalo na donošenje svih podzakonskih akata. Zbog toga je nastao zastoj u obučavanju ljudi, stvorila se rupa u sustavu koja se tek prošle godine počela kristalizirati. U samoj Zajednici dogodila se i određena racionalizacija koja je ostavila dubok trag. Naime, umirovljen je naš dugogodišnji tajnik Zlatko Zerdin, čovjek koji je bio stup našeg zajedništva. Njegovo profesionalno radno mjesto je ukinuto, što se itekako osjeti. Zlatko je sustav imao u malom prstu; pratio je zakone, vodio složenu administraciju i stalno bio prisutan na terenu. Njegov izostanak danas je veliki izazov za operativno funkcioniranje Zajednice.
Je li unatoč tim administrativnim poteškoćama bilo pozitivnih pomaka u operativnom smislu, prvenstveno po pitanju opreme?
Apsolutno. Naša su društva danas iznimno dobro opremljena, a Hrvatska vatrogasna zajednica po tom pitanju radi kvalitetan posao. Dok se Lipik i Pakrac kao središta opremaju iz redovnih sredstava, manja društva opremu i vozila nabavljaju kroz već dobro poznati projekt „Tirol za hrvatsko vatrogastvo“. Riječ je o vozilima iz austrijskog sustava koja su u izvrsnom stanju. Od 2008. godine na naše je područje stiglo pedesetak takvih vozila. Danas možemo reći da je opremljenost društava, sukladno njihovoj veličini, posve zadovoljavajuća. Primjeri DVD-a Poljana ili Antunovac, koji su potpuno kompletirani, najbolje govore tome u prilog.
Ipak, uz modernu opremu, manjak ljudstva u manjim društvima postaje pravilo, a ne iznimka. Što vidite kao temeljni razlog tome?
Opadanje broja članova, a time i operativnih vatrogasaca, izravna je posljedica demografskog pražnjenja naših područja. No, postoji i drugi problem - dio ljudi vatrogastvo je počeo prihvaćati zdravo za gotovo, zaboravljajući da je to poziv koji zahtijeva cjeloživotno obrazovanje. Današnji sustav ne dopušta stajanje na mjestu; on vas prisiljava na stalnu nadogradnju. Novi Pravilnik o osposobljavanju ispravio je nedostatke onog starog iz 1993. godine, jer su tehnika i taktika u tri desetljeća strahovito napredovale. Ipak, te promjene kao da su malo iznenadile starije generacije. Danas je potrebna opsežna dokumentacija, administracija se povećala, a tu su i stručni ispiti. Ljudi koji su volonteri žele konkretno pomagati na intervencijama, a ne gubiti dragocjeno slobodno vrijeme na hrpe papira.

Spomenuli ste podzakonske akte koji uzrokuju nezadovoljstvo na terenu. O čemu se točno radi i što najviše opterećuje ovdašnje vatrogasce?
Najveći je kamen spoticanja obveza polaganja stručnih ispita. Novim zakonom svaka je županija dobila vatrogasnog inspektora, a nadzori pokazuju da dobar dio društava ne ispunjava stroge uvjete. Problem je i atestiranje opreme koje je izuzetno skupo. Primjerice, jedan atest za vozilo može stajati i do 10.000 eura. Da bismo opremili naše DVD-e samo temeljnom zaštitom za disanje, što je osnova sigurnosti, bilo bi potrebno oko 60 tisuća eura. Gradovi taj novac u proračunima nemaju. Teško je ispoštovati zakon koji traži da svaki dobrovoljac ima opremu kao profesionalac. Realno, s obzirom na naše požarno opterećenje i broj ljudi, takva ulaganja ponekad nisu racionalna. Zato ćemo morati naći način za reorganizaciju sustava, što će vjerojatno uključivati izmjene Plana zaštite od požara, a možda i okrupnjivanje društava.
Slični problemi muče mnoga društva u Hrvatskoj. Kako se snalaze drugi i kakva je suradnja s gradovima Lipikom i Pakracom kao vašim financijerima?
Drugi uglavnom rješavaju probleme povećanjem proračuna. Iako su sredstva naše Zajednice sukladna broju stanovnika, moram istaknuti da Grad Lipik sudjeluje i s više izvanrednih sredstava od onih zakonski propisanih. Taj novac ide za uređenje domova, obljetnice i natjecanja, tako da se na financije ne možemo žaliti. Sredstva se raspoređuju pravedno: manja društva dobivaju minimum za „hladni pogon“, dok ona operativno spremnija dobivaju više kako bi mogla izvršavati zadatke na terenu.
Struka upozorava da su Modul 1 i Modul 2, iako zamišljeni kao jamstvo kvalitete, postali administrativna prepreka. Kako mladom čovjeku objasniti da put do operativnog vatrogasca sada traje mjesecima?
Smatram da su ti moduli zapravo vrlo dobra stvar. Prvi dio izobrazbe provodi se u samom DVD-u, a potom slijedi Modul 2 s teoretskim i praktičnim ispitima. Pohvalno je što se veći dio obuke bazira na praksi. Istina je, proces traje duže i ne može se više postati vatrogasac preko noći, što je i logično. To možda odbija dio mladih, ali moramo razvijati svijest o nužnosti obuke. Kako je to slikovito objasnio jedan stariji kolega: „Ako gori susjedova kuća, ti ćeš priskočiti u pomoć jer imaš srce, ali to te ne čini vatrogascem. Jedno je želja, a drugo je biti osposobljen.“
Postoji li još koji podzakonski akt koji stvara probleme u praksi?
Da, stručni ispit za osobe s javnim ovlastima. Tu se javlja apsurd da se zapovjednik malog, seoskog DVD-a pred zakonom tretira jednako kao zapovjednik velike postrojbe. On mora položiti zahtjevne ispite koji obuhvaćaju kazneni zakon, zakon o prekršajima i brojne pravilnike. Mnogi zapovjednici tu posustaju ili odustaju, jer uz to nose i veliku financijsku i kaznenu odgovornost ako im operativci ne ispunjavaju sve zakonske uvjete. Bojim se da to u praksi, u ovom obliku, neće moći dugoročno zaživjeti.
Koliko je realna opasnost da mnoga naša mala društva prestanu biti operativna i postanu isključivo tradicijska udruženja bez prava izlaska na intervencije?
Ta opasnost je realna, ali to je proces koji moramo predvidjeti i njime upravljati. Nama kronično nedostaje ljudi. Ako jedan DVD treba imati 10 operativaca, on u pozadini mora imati bazu od barem 40 ljudi, jer je omjer angažmana otprilike 1 naprema 4. Mi te brojke u selima više nemamo. Rješenje je u preformuliranju društava. Neka bi se društva mogla okrupniti oko „matice“, u ovom slučaju Lipika ili nekog drugog većeg DVD-a, pri čemu bi mali DVD-i zadržali svoj identitet i vodstvo, ali bez ovlasti za intervencije. Oni bi ostali udruge građana izvan Plana zaštite od požara, njegovali bi tradiciju i radili s mladeži. Gašenje bilo kojeg DVD-a za mene nije opcija. To su centri društvenog života u selima i moraju opstati, makar u tradicijskom obliku, uz mogućnost da ponovno postanu operativni ako se u budućnosti popravi demografska slika.
Koliko u ovom trenutku na području VZPPL-a ima profesionalaca, a koliko operativaca u dobrovoljnim društvima?
Na našem području djeluje 15 DVD-a i ispostava županijskog JVP-a. Imamo tri profesionalna vatrogasca u Pakracu i dva u Lipiku. U Pakracu su zaposleni još i serviser vatrogasnih aparata, jedan vatrogasac pri DVD-u te administrativno osoblje. Broj operativaca u DVD-ima stalno varira. Prema pravilima, središnje društvo mora imati minimalno 20, a manja društva 10 operativnih vatrogasaca. Nažalost, neka od naših manjih društava te stroge uvjete više ne mogu ispuniti.
Smatrate li da je u budućnosti rješenje u jačanju profesionalne jezgre ili pod svaku cijenu treba spašavati volonterski pristup?
Za mene je volonterski, dobrovoljni rad apsolutni vrhunac ljudske kulture. Izlagati vlastiti život opasnosti i ulaziti u dim bez materijalne naknade – to je najhumaniji poziv koji postoji. Profesionalna jezgra je nužna kao oslonac, ali bez dobrovoljaca i njihove nesebičnosti, vatrogastvo kao humani sustav u budućnosti jednostavno ne može opstati.
Na kraju ovog razgovora, možete li reći ostajeti li vezani za vatrogastvo ili se potpuno povlačite u tzv. civilstvo?
Naravno da ću ostati u vatrogastvu. Ostajem operativac u DVD-u Lipik kao zapovjednik odjeljenja. Ostalih dužnosti sam se riješio pošto radim kao operater/analitičar u Požegi u Županijskom centru 112, što podrazumijeva putovanja i česti izostanak iz Lipik. Međutim, moj novi posao je vrlo srodan i usko vezan za hitne službe gdje je neizostavno i vatrogastvo tako da sam opet na taj način involviran i uključen.

Zaključno, jasno je da momentalno vatrogastvo na području Lipika i Pakraca ulazi u razdoblje prilagodbe u kojem će se morati pronaći ravnoteža između zakonskih zahtjeva i stvarnih potreba na terenu. Nesumnjivo, sustav je danas tehnički bolje opremljen nego ikad prije, ali je istodobno opterećen raznim administrativnim procedurama i kroničnim nedostatkom operativnog kadra, osobito u manjim sredinama. Upravo taj nesrazmjer između propisanih standarda i stvarnih kapaciteta predstavlja i najveći izazov za buduće funkcioniranje lokalnih DVD-a.