I u mirovini se može kvalitetno živjeti ako se koriste blagodati ovog našeg podneblja

Nakon tri godine rada u općoj praksi, izuzimajući četiri ratne godine u Zagrebu, starosnu mirovinu ste u cijelosti zaslužili u Medicinskom centru Pakrac, kasnije Općoj županijskoj bolnici. Recite nam nešto o Vašem djetinjstvu i obrazovanju?

Rođen sam prije sedamdeset i pet godina u Mostaru u skladnoj obitelji kao četvrto dijete. Otac je, nakon školovanja u Sarajevu, za vremena Kraljevine Jugoslavije radio kao načelnik općine u Mostaru, što je ostao i za vrijeme NDH. Nažalost, 1945. godine likvidiran je od Titovih partizana, bez ikakvog suđenja. Da je bio nevin, dokazano je na Općinskom sudu u Mostaru, a za to su se zauzeli i njegovi nekadašnji općinski službenici koji su ga dobro poznavali, a tad su već obnašali visoke dužnosti u Oblasnom komitetu. Majka je dobila obiteljsku mirovinu, a zahvaljujući istinskoj vjeri u Boga, uspjela nas je othraniti i dati nam visoku naobrazbu te u nas usaditi ljudske vrednote. Bila je hrabra žena, ali i nježna i pravedna majka. Sjećam se kako sam još u vrijeme osnovnoškolskog obrazovanja znao da ću studirati. Već tada sam pohađao i glazbenu školu te aktivno trenirao plivanje. Siguran sam da sam već onda stekao radno navike i znao cijeniti vrijeme. Gimnaziju i srednju glazbenu školu završio sam u Mostaru. Po savjetu profesora violine, bio sam nadaren, svakako sam trebao upisati Glazbenu akademiju. Već u drugom razredu srednje glazbene škole postao sam „profesionalac“ i postao stalni honorarac u Simfonijskom orkestru u Mostaru uz solidna mjesečna primanja. Kako je postojala dobra suradnja s Dubrovnikom na polju glazbe, povremeno sam išao za ispomoć u Gradski orkestar Dubrovnik s kojim je dirigirao tada poznati dirigent Anton Nanut. Da se malo pohvalim, nekoliko puta sam svirao solo violinu i na Radio Sarajevu i to direktno u eteru.

Ipak, nadvladala je želja za liječničkim pozivom i upisao sam se na Medicinski fakultet u Zagrebu. Upis je prošao glatko jer zbog odličnih ocjena nisam trebao polagati prijemni ispit, ali sa stipendijom nije išlo tako lako. Bilo je stipendija za pravo, ekonomiju i neka druga područja, što mi nije odgovaralo. Tada se dogodio kuriozitet, možda jedinstven u povijesti mlade komunističke Jugoslavije. Kako je otac bio načelnik općine u Mostaru, između ostalih njegovih poteza kao humanog čovjeka, jedne noći, jasno s dozvolom, odvezao se u Nevesinje u okolici Mostara kod jedne srpske obitelji koja se bavila špedicijom i trgovinom, a surađivala je s mojim djedom po ocu, koji je također bio poduzetnik u Mostaru. Otac je saznao da će sljedeći dan cijela familija završiti u logoru, kao odmazda. Iste noći je po toj očevoj obavijesti, familija izbjegla i spasila se od logora. Jedan od sinova je kasnije postao general i nikad to nije zaboravio. Moja majka ga je u vezi sa stipendijom nazvala i ispričala mu da sam upisao medicinu, ali da nema za mene stipendije. Kasnije smo saznali da je njegova poruka bila kako Živkov sin, tako se zvao moj otac, mora dobiti stipendiju bilo kako. Dobio sam stipendiju za studij medicine, ali iz Fonda za žrtve fašističkog terora. Danas, kad pričam otvoreno o svemu, taj podatak djeluje kao svojevrstan paradoks. Partizanski jurišnici su mi ubili oca, samo zbog toga što je bio Hrvat, katolik i intelektualac, a ja sam dobio stipendiju iz Fonda žrtava fašističkog terora.

Recite mi nešto o Vašem daljnjem školovanju i kako ste se odlučili za posao u Medicinskom centru Pakrac?

Medicinski fakultet sam završio s navršene dvadeset i četiri godine. Moram reći da sam bio tijekom studija i demonstrator na fakultetu te već tada objavljivao članke u struci. Stažirao sam u KBC Zagreb i imao plaću na račun moje violine. Naime, za vrijeme studija stalno sam svirao violinu, „za dušu“ u Društvenom orkestru Hrvatskog glazbenog zavoda, ali i za novce u drugim orkestrima. Posljednje tri godine studija i za vrijeme staža bio sam član orkestra kazališta Komedija, uz dobar honorar.

Kako je bilo dosta liječnika i studenata medicine među glazbenicima, osnovao se i Orkestar liječnika i studenata medicine koji je nastupao na najvećim kongresima liječnika na području čitave Hrvatske, ali i tadašnje Jugoslavije. Tako smo iz moje generacije, nas trojica članova dobili plaćeni staž kao „nagradu“ za nastupanje na tim liječničkim skupovima.

Prije godinu dana u vašem časopisu sam imao intervju u kojem sam obznanio da je liječnički orkestar iz Zagreba bio na turneji u Njemačkoj, odmah nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Kuriozitet je bio, između ostalog, i salonski orkestar u Bonnu kod velikog hrvatskog prijatelja Hansa Dietricha Genschera.

Da nisam kao „vojni lekar“ 1968. godine odslužio u malenom gradiću Svilanjcu u srcu Šumadije, sigurno bih živio i radio u Zagrebu i ne bih nikad doživio prirodu u punom sjaju.

Bio sam jedini liječnik i za vojsku i za članove obitelji aktivnih oficira. Valjda zato što sam bio radoholičan, uskakao sam i u civilni Dom zdravlja u Svilanjcu (bez honorara), a zatim sam osnovao i pjevački zbor sastavljen od vojnika i ondašnjih srednjoškolaca. Moram priznati da smo bili dobro prihvaćeni i u vojnim i civilnim krugovima pa nije bilo proslave na kojoj nismo nastupali. Kao student sam bio dirigent pjevačkog zbora u Školi primjenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu pa mi nije vodstvo ovog zbora pravilo problema jer sam već bio uhodan. Osim ove aktivnosti, počeo sam ići u lov s aktivnim vojnicima i civilima. Tom sam prilikom osjetio čar prirode. U meni se nešto prelomilo i odlučio sam da više neću živjeti u velegradu, iako sam već imao odobreno zaposlenje kao liječnik u Zagrebu. Po natječaju odabrao sam Dom zdravlja u Velikom Grđevcu koji je bio dobro opremljen, a lovište je bilo kao u snu. Moram priznati da nikad nisam požalio što sam prošao te tri godine opće prakse, ali u meni je tinjala želja za specijalizacijom neke od kirurških grana. Kad su mi kolege javile za natječaj iz ginekologije iz porodništva u Pakracu, nije bilo dileme. Došao sam u Medicinski centar u Pakrac i ostao do mirovine. Za vrijeme specijalizacije u ginekološkoj klinici u Petrovoj upisao sam postdiplomski studij iz znanstvenog smjera iz biomedicine gdje sam i obranio i magisterij.

Sada, kada sam već devet godina u mirovini, mogu se malo i pohvaliti s mojim radom. U razgovoru s tadašnjim ministrom zdravstva Darkom Milinovićem, također ginekologom, saznao sam da sam najmlađi primarijus u Hrvatskoj postao davne 1987. godine (baš iz provincije). Došao sam na svoje, objavljivao sam dosta stručnih i znanstvenih radova (37) i u zemlji i inozemstvu. Imao sam poziv da pređem raditi u ginekološku kliniku u Zagrebu i u ginekološku kliniku u Osijeku, ali sam se lijepo zahvalio s obrazloženjem da bi bar deset godina kraće živio da napustim prirodu Lipika i Pakraca.

Preseljenjem u novu bolnicu prije 34 godine imali smo uvjete za rad kao na klinici, a onda je došao rat.

Zgodan je bio događaj kad smo nakon jednog uspješnog lova kod Nove Gradiške, u okviru liječničkog lovačkog društva navečer „feštali“ i pjevali. Profesor Bolanča, ravnatelj ginekološke klinike u Petrovoj mi je dobacio - „E sad znam, Šarac, zašto nisi htio prijeći kod nas u kliniku.“ Pored mene je sjedio dr. Ević, pakrački pedijatar, vidno začuđen na tu izjavu pa mi je rekao - „Pa nikad mi se nisi pohvalio za to.“. Moj odgovor je bio kratak i glasio je - „Pa nisi me ni pitao.“.

A onda je došao rat i sve je bilo drukčije. Nakon prestanka rada pakračke bolnice, najprije sam radio u Kutini i Popovači, ali kao okorjeli ginekolog operater, bojao sam se da ću „zahrđati“ pa sam nakon tri mjeseca prešao u Zagreb. U Domu zdravlja Novi Zagreb radio sam kao ginekolog, a dva dana sam u tjednu operirao u Vinogradskoj bolnici, gdje sam vodio i ginekološko-urološku ambulantu i dežurao u rodilištu. Ne znam što sve nisam radio samo da zaboravim što se događa u Lipiku i Pakracu. Predavao sam u Primaljskoj školi, vodio sam ginekološku ambulantu u INA-i, operirao i dovršavao doktorsku disertaciju na urologiji na Svetom Duhu. Jedina svjetla točka je bilo obećanje ministra Hebranga da će obnoviti našu pakračku bolnicu te da će biti kao i prije rata.

I kad se dogodio „Bljesak“ ja nisam više odlazio u Zagreb. Nije bilo lako raditi u ovako jadnim uvjetima kao što je bila razrušena bolnica u Pakracu. Baš sam tih dana dobio službeni poziv iz SAD-a da održim predavanje o mojoj originalnoj operaciji nekontroliranog mokrenja kod žena na trošak američkog liječničkog društva.

Neposredno prije toga, tiskan je taj rad (kao dio moje doktorske disertacije) u najtiražnijem svjetskom časopisu iz ginekologije i urologije. Možete misliti što sam sve imao u glavi tog momenta. Vikendica zapaljena, stan opljačkan, a dijelom i razrušen. Nema ni pribora za jelo, četvero djece treba prehraniti, a ja da putujem u Ameriku. Lijepo sam se zahvalio na pozivu i nisam otputovao.

Što mislite o odlasku ljudi iz provincije i njihovu odlasku u velike gradove?

To je kompleksno pitanje. Ako imaš pravi posao, posao koji voliš, onda je sve drugo lako. U slobodno vrijeme može se puno toga napraviti. Tako sam i ja petnaest godina bio predsjednik Podružnice hrvatskog liječničkog zbora Pakrac – Lipik – Daruvar – Novska. Godinama sam bio stručni recenzent u jedinom ginekološkom časopisu u našoj zemlji. Osnivač sam i prvi predsjednik Gradskog pjevačkog društva. Član sam i lovačkog društva „Jelen“ iz Lipika, trenutno i najstariji član. Od završetka Domovinskog rata sam bio član Gradskog vijeća u Lipiku, kao i u Poglavarstvu Grada Lipika te Poglavarstvu Požeško-slavonske županije. Osim toga, bio sam i dopredsjednik Hrvatskog liječničkog zbora (prvi iz Slavonije).

A sad da se opet malo pohvalim. Osim toga što sam dobio nagrade od Gradova Lipika i Pakraca, po prvi put obznanjujem da sam dobitnik najveće nagrade Hrvatskog liječničkog zbora i začasni član, što godišnje primi samo pet liječnika u čitavoj Republici Hrvatskoj.

Koje je Vaše mišljenje o stanju u današnjem zdravstvu?

Kao i u mnogim zemljama u Europi i naše zdravstvo je uvijek u nekakvom minusu. Nije lako uz ovako malo novaca održati ovaj nivo zdravstva. Moram priznati da se ova Vlada jako dobro angažirala, posebno u smislu preventivnih akcija kao što je rano otkrivanje raka debelog crijeva, kod žena dojki i raka vrata maternice te cijepljenja protiv HPV-a. Bilo bi dobro da i naš čovjek to razumije pa da se i sam priključi kako bi se čim prije otkrile teške bolesti, a ne da se prvi put liječniku dođe u poodmaklom stadiju. Velika je razlika u rezultatima onih koji se rano počnu liječiti i onih koji zakasne. Moj pokojni prijatelj, profesor Mirko Šamija, koji je doajen onkologije u Hrvatskoj je uvijek govorio kad bi se maligne bolesti uočile na vrijeme i u ranom obliku, rak bi onda bio obična kronična bolest koja se mora naredne godine kontrolirati.