Slavonsko kolinje i 1. čvarkijada
Slavonsko kolinje i 1. čvarkijada
Lipik u Domovinskom ratu - 1.dio

Od izbora do proboja neprijatelja u Lipik

06.11.2016. 12:34 | 4850 pregleda | Lifestyle

Ovim feljtonom želimo obnoviti sjećanje na ratnu 1991. godinu i podsjetiti poštovane čitatelje na ključne dane obrane Lipika. Također, uvod je ovo u knjigu "Kako se branio Lipik" koja će svečano biti prezentirana u prosincu 2016. uoči obljetnice oslobođenja. Priča o obrani Lipika i Domovinskom ratu može se svesti na izreku kako boj ne bije sjajno oružje već srce junačko. Ona podsjeća na borbu Davida i Golijata jer je odnos snaga bio 1:10.

Autori feljtona: Branko Križan i Stjepan Benković

Nakon prvih višestranačkih izbora, 30. svibnja 1990. vlast je preuzela Hrvatska Demokratska Zajednica. Politički cilj ove stranke bio je stvaranje samostalne i neovisne Hrvatske države.
Godinu dana kasnije HDZ je pripremila referendum o samostalnosti na kojem se 93% građana izjasnilo  za odvajanje od Jugoslavije.
Ovakav razvoj događaja nije htio prihvatiti značajan broj Srba u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Zbog toga su Slobodan Milošević i vrh JNA aktivirali plan vojnog napada na Hrvatsku kako bi se spriječilo njeno osamostaljenje ili barem ovladalo velikim dijelovima Hrvatske sa srpskom većinom. U agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu  JNA je bila na srpskoj strani.

Na području bivše Općine Pakrac Srbi su imali relativnu većinu od 46%  dok je Hrvata bilo 36%.  U Lipiku je bilo 38% Hrvata, 40% Srba i 21% ostalih (Talijani, Česi, Mađari). Sve manjine tijekom rata priključile su se Hrvatima, kao i dio Srba. Pa ipak, zapadna Slavonija bila jedno od žarišta srpske pobune u Hrvatskoj. Prvi oružani sukob hrvatske policije i pobunjenih Srba dogodio se u Pakracu  1. i 2. ožujka 1991. kada su potonji pokušali preuzeti nadzor nad policijskom postajom. Nakon toga počinju razne provokacije poput skidanja hrvatskih zastava, bacanja eksploziva na privatne, javne i sakralne objekte, miniranja pruge, ubijanja hrvatskih policajaca, otmice i presretanje ljudi. Zatim je 19. kolovoza započeo otvoreni napad. Glavni problem obrane je bio što hrvatska strana nije imala oružja.

Što se tiče osvajanja Zapadne Slavonije, srpski plan je bio da se Banjalučki korpus JNA potpomognut lokalnim pobunjenim Srbima što prije probije do Virovitice i tako odsječe Slavoniju od ostatka Hrvatske. Svaki dan je bio važan jer se odnos snaga s vremenom mijenjao u korist hrvatske obrane. Iako slabo naoružane, hrvatske snage predvođene 1. gardijskom brigadom mjesec dana zadržavaju Korpus na kanalu Strug i šumi Prašnik južno od Okučana; sve do 17. rujna.  To vrijeme je bilo ključno jer  se do tada hrvatske snage u Lipiku i okolici koliko-toliko opskrbljuju oružjem otetim iz vojarne Polom kod Doljana. Već krajem rujna Lipik je bio prometno gotovo potpuno blokiran.  Kada se Korpus spojio sa lokalnim srpskim snagama koje su već držale sela na brdima oko Lipika, oni već jako kasne u odnosu na prvobitni plan.
U Lipiku, Dobrovcu i Filipovcu tada već postoji organizirana obrana na principu obrambenih točaka tzv. punktova. U početnoj fazi rata ključnu ulogu imali su aktivni pojedinci: Marijan Žunčić, Ibrahim Abushala – Gadafi, Franjo Sarvaš, Zdravko Mance, Franjo Hađim, Blaško Skender i drugi...Oni okupljaju dobrovoljce i organiziraju obranu.  Branitelji Lipika redom su dobrovoljci. Nema ih mnogo, stotinjak, ali su zato bili dobra ekipa. Djeluju samostalno, ali surađuju i koordiniraju obranu sa policijom u Pakracu kao i braniteljima u susjednim mjestima. U periodu između 19. kolovoza i 24. rujna dio branitelja Lipika aktivno sudjeluje i u obrani Pakraca koji je tada trpio i pješačke napade i gdje je sukob bio intenzivniji. Međutim, krajem rujna težište napada prebačeno je i na Lipik.

U brda iznad grada Banjalučki korpus dolazi 19. rujna, ali ne nastavlja prema centru nego se ukopava jer prvo mora zauzeti Dobrovac i Donji Čaglić. Naime, zbog kolanja dezinformacija agresorske snage su stekle krivi dojam o brojnosti i naoružanju  branitelja. Bojali su se da ih ima nekoliko tisuća i da su dobro naoružani pa zato zapovjednici JNA pristupaju klasičnoj metodi napada kojem prethodi artiljerijska priprema.

24. rujna počinje artiljerijski napad na Lipik, Dobrovac i Filipovac sa ciljem istjerivanja ili uništenja branitelja. Danonoćno na grad i okolna sela padaju tisuće granata. To je bila priprema za niz pješačkih napada. Sve je uništeno. Zadnji radnici bježe sa Staklane i Studenca. Već krajem rujna Dobrovčani odbijaju prvi pješački napad. Novi napad usmjeren na hrvatski dio Donjeg Čaglića prolazi uspješno. 2. listopada tako izbijaju na Mačkovac. Iza sebe ostavljaju ubijene civile. Naredni dani biti će težak ispit za Lipičane jer tada neprijatelj počinje stezati obruč. Većina građana je evakuirana, kao i bolnica, dječji dom…Sve te ljude zbrinuli su i evakuirali lipički branitelji.

6. listopada pobunjeni Srbi i jedinice JNA izvode prvi pješački napad na Lipik iz smjera Donjeg Čaglića. Napad je odbijen, ali obje strane imaju žrtava. Tada je poginuo prvi zapovjednik obrane Lipika, Zdravko Mance. Neprijatelj ulazi u Dakić sokak. Od tada svaki dan pritišće i približava se mostu na Pakri. Branitelji ih nekako zaustavljaju, ali malobrojni su unatoč tome što im u pomoć dolaze grupice iz Pakraca, Prekopakre te ostalih punktova npr. iz Filipovca. Velik problem je manjak municije, oružja i vojnog znanja. Nemaju dovoljno protuoklopnih sredstava, nemaju niti jedno oklopno vozilo. Nedostatke kompenziraju gerilskim načinom ratovanja te aktivnom obranom.
Isti dan napadači blokiraju prometnicu u Kukunjevcu i  Batinjanima, čime Lipik i Pakrac dovode u potpuno okruženje. U Batinjanima tog popodneva hrvatske snage krajnjim naporom razbijaju obruč, ali to plaćaju dvadeset trojicom poginulih, među njima je i Stjepan Širac zapovjednik obrane Općine.

7. 10. branitelji ruše most na Pakri jer stanje postaje doista kritično. Neprijatelj se približava mostu, a najavljena pomoć Merčepove postrojbe iz Poljane jačine 100-ak ljudi ne dolazi, kao ni bilo kakva druga značajna pomoć.

11. listopada neprijatelj je pontonskim mostom premostio Pakru. Petorica branitelja koji su pokušali ovo spriječiti, ne uspijevaju. Pogođeni su iz tenka, pogiba Dražen Peter, ostali su ranjeni. Na cesti prema centru nema obrane.
Međutim, toga dana kasno navečer Lipiku u pomoć dolazi 15-ak merčepovaca koji se smještaju u hotelu Lipik iza Kursalona. Vode ih Berislav Ivošević i Drago Kuruc. Ne slute da će ujutro biti ključan činitelj obrane. Iako 15-ak ljudi u vojnom smislu nije neka pomoć pokazalo se da je ta grupa odigrala važnu ulogu u usporavanju neprijateljskog proboja i nanošenju gubitaka. To je bilo zbog srčanosti i odlučnosti branitelja, redom domaćih ljudi.

12.listopada oko 6:30 sati ujutro po gustoj magli neprijatelj kreće u napad tenkovima i oklopnim vozilima. Na čelu su bila dva tenka koji su do pruge došli bez većih problema. Jedan tenk skreće u Mljekarsku dok drugi malo kasnije nastavlja prema centru ulicom Marije Terezije. Iza tenkova ide pješadija te još tenkova, oklopnih vozila i pješadije. Branitelji u hotelu sada postaju prva crta obrane i otvaraju vatru. Neprijatelj ovdje ima dosta žrtava, a pogođen je i tenk. Napad je usporen, jedno vrijeme i  zaustavljen kod vile Osječanke odnosno Časničkog doma. U drugom naletu dio vojnika i tenk produžuje prema bolnici i hotelu Begovača gdje je bilo zapovjedništvo obrane Lipika. Branitelji su u povlačenju osim onih u hotelu koji ostaju u okruženju, ali se bore cijeli dan.
Neprijatelj se u 8 sati ujutro probija do centra, ulazi i u ulicu Matije Gupca gdje zarobljavaju 20-ak civila i 5 branitelja u tom dijelu grada. Većina branitelja već se povukla prema Filipovcu i Prekopakri, ali zbog miješanja hrvatskih i srpskih snaga u centru više nema jasne linije razgraničenja. U takvom metežu kod vile Savić pogiba branitelj Ivan Farkaš.
Negdje u to vrijeme Stjepan Šubert i Anta Martinović iz jedinog minobacača od 120 mm pogađaju kamion pun municije u Donjem Čagliću što je poljuljalo borbeni moral neprijatelja. Kakvu-takvu podršku braniteljima Lipika davala je daruvarska topnička bitnica iz Badljevine i bjelovarski tenkisti sa Matkovca koji su osuli paljbu po Čagliću i Subotskoj.

Veći dio branitelja koji su se povukli okupio se ispred kuće Rude Keča i Ljerke Cvetko u ulici Nikole Tesle. Tu su se pregrupirali i dogovorili protunapad. U pomoć su im došli branitelji Filipovca te merčepovci koji su dan ranije ostali Prekopakri. Kreću oko 11 sati predvođeni Franjom Sarvašem. Crkvenom ulicom spuštaju se do Elektre, Dječjeg doma i Parka. Razmjenjuju vatru. Neprijatelj opet ima nekoliko vojnika izbačenih iz stroja. Uskoro neprijatelju u pomoć dolazi oklopno vozilo i još vojnika. Branitelji nemaju više streljiva, vide da je neprijatelj jači pa se istim smjerom povlače na početni položaj. Ponovo se pregrupiraju i dogovaraju novi protuudar jer im se u ulici Nikole Tesle priključilo još branitelja pristiglih iz Prekopakre, Pakraca te još jedan vod merčepovaca predvođen tzv. Popom i Kosom. Sad ih ima oko stotinu. Svjesni da su ograničeni streljivom oko 14 sati ipak kreću u drugi protuudar, raspodijeljeni u tri pravca. Žele deblokirati branitelje u hotelu Lipik i zaustaviti napredovanje protivnika.
Najjaču grupu vodili su Franjo Sarvaš, Nikola Oršanić i Gadafi, oni su se kretali Salajevom ulicom (danas Frankopanska), drugu grupu predvode Pop, Đuro Straga i Branimir Ljevaković školskom ulicom prema gostionici Quella, a treću su vodili Emir Delić Riba i Josip Straga Bepi prema benzinskoj stanici i ulici Josipa Kozarca.
Najžešća borba odvijala se na početku Salajeve ulice kod raskršća sa Omladinskom. Tamo su se branitelji predvođeni Sarvašem i Oršanićem žestoko sukobili sa neprijateljem u bliskoj uličnoj borbi. Pogađaju jedno oklopno vozilo, ali pogibaju Sarvaš, Oršanić i Karaula, a Željko Sabo je teško ranjen. Ima još ranjenih. Zbog gubitaka i užasno jake neprijateljske vatre odustaje se od akcije i svi se povlače u smjeru Tabora. Pod okriljem noći i Ivoševićeva grupa u hotelu Lipik uspješno se povukla prvo u robnu kuću pa na Tabor, a zatim u Prekopakru. Nose teško ranjenog Alojza Feltrina i vode jednog zarobljenog četnika.
Neprijateljske snage prodiru u Lipik. To je prvi put da su probili obranu. Lipičani to nazivaju prvi pad. Istina je da grad nije pao u potpunosti nego polovica južno i zapadno od glavne ceste. Iako su hrvatske snage natjerane u povlačenje, neprijatelj zbog značajnih gubitaka i otpora nema volje ići dalje. Dobivaju zapovijed da zaustave napad. Osim toga, morali su staviti pod kontrolu sve ulice koji su zauzeli, što je zahtijevalo dosta vremena i vojnika.

U borbama za Lipik i Dobrovac do 12. listopada hrvatska strana imala je desetak mrtvih i oko trideset ranjenih branitelja. Pretpostavlja se da je neprijateljska strana imala barem podjednake gubitke. U borbama za Lipik 5. listopada zapaljivim granatama iz Čaglića je pogođen Kursalon dok je katolička crkva minirana i potpuno uništena čim je neprijatelj ušao u centar.

Nakon dva dana zatišja u slobodni dio Lipika vraća se dio branitelja koji su se 12.og povukli. Predvodi ih Berislav Ivošević koji osniva nove otporne točke. Sve više boraca vraća se u Lipik. Dolaze i dragovoljci iz udaljenijih mjesta. Pa ipak, u konkretnu pomoć prepolovljenom gradu ne dolazi niti jedna veća postrojba Hrvatske Vojske. 76. samostalni bataljun još nije bio osnovan. Lipik se i dalje morao braniti vlastitim snagama i sve je više sličio na Vukovar.