Vjerni domaćem i stranom rocku u Ruži

"Here I am again in this mean old town, and you"re so far away from me...", poznata je pjesma Dire Straitsa koju je pjevao Srećko kad sam ušao u kafić iza 23 sata. Stvar iz 1985. godine, godinu mlađa od mene i zapita me na trenutak, što je kumovalo da danas radije poslušam to nego nešto domaće, narodno!? Možda one duge vožnje s roditeljima na more kad je otac imao jednu kazetu na kojoj su se neprestano vrtjeli najveći hitovi Simona, Beatlesa, Eaglesa i drugog probranog društva. Isto će mi kasnije potvrditi i Srećko rekavši kako je i njegov sin Sebastijan ljubitelj rocka te svira gitaru jer je odrastao uz oca koji je cijeli život rock živio kao glazbenik.

Na starom ciglom uređenom zidu Ruže stoje slike Londona, Pariza, New Yorka, nešto oku ugodnog erosa, prostorijom dominira dugački polukružni šank oko kojeg se skupilo ljudi, nešto po barskim stolovima, do pedesetak ljudi u kafiću. Takav je klasičan petak u Ruži, bez obzira tko i što svira.

Braća Mario i Daniel Ružička suvlasnici su kafića kojeg su pokrenuli prije devet godina, 4. studenog 2007. godine, a podsjetimo kafić je na tom mjestu prisutan još od 2001. godine kad su Hrvoje Pavičić Mravac i Davor Meringer Čelo zajednički otvorili Didgeridoo, a uz njega i teretanu.
Kako mi govori Mario, uz rock, pop bude i zabavne glazbe, u zadnje vrijeme i tamburice, no nikad narodnjaka i tome planiraju ostati vjerni dok god su u najmu lokala. Za popunjenost je mišljenja kako je previše kafića u Pakracu, a premalo ljudi.
- Mislim da bi se pola kafića trebalo zatvoriti kako bi ostalih pola moglo raditi kako spada, nekad smo imali plan do godinu dana unaprijed, danas toga više nema, nego razmišljamo za naredna tri mjeseca što ćemo i kako, govori Mario i dodaje da se broj stanovnika smanjio, a da se to najbolje vidi po praznicima kad se vrate ljudi i tad se vidi koliko je ljudi otišlo van, u Zagreb, Rijeku ili inozemstvo.

"Proljeće na moje rame slijeće...", prodornim žestokim glasom Nešo je zapjevao Đurđevdan, stari ex-yu hit Bijelog dugmeta. Jedna od njegovih, tajnih obožavateljica, kako je i sama rekla, govori mi tad kako joj je upravo u tim stvarima Nešo vrhunski i pokazuje svoju kvalitetu, a kako puno ljudi i ne zna da Nešo svira. Njoj je pak "Ruža" toliko prirasla srcu da ju smatra svojim kafićem i osjeća se kao kod kuće što pokazuje pravu lojalnost gosta.  

Čuli smo to večer neke dobre stare ex-yu hitove kao Film i "Pjevajmo od zore",  Indexe i "Žute dunje", Plavi orkestar i "Suadu", Đavole "Ostani uz mene", ali i neke novije poput Kemala Montena i "Nije Htjela", Prljavo Kazalište i "Previše suza u mom pivu", Daleka Obala i "14 palmi", Sars i "Budjev lebac", Psihomodo pop i "Donna"...

Neši je četrdeset godina, a kaže gitaru je uzeo prije gotovo trideset godina, svira sve i svašta, većinom domaći rock. Ovo mu nije prvi put da svira u Ruži, no prvi put da zajedno sa Srećkom svira ovdje iako su zajedničke gaže imali do sad na Omanovcu, Hotelu Pakrac, u Zagrebu i Osijeku.

Kažu kako ih je spojila glazba, Srećko je stariji, 59 godina, kao petogodišnjak uzeo je klavijature u ruke i prije je znao čitati note nego slova. Ovaj prekaljeni glazbenik prošao je pola kugle zemaljske svirkom, što na kruzerima, u Americi i Australiji. U jednom navratu od mjesec i pol svirao je kompletan Mediteran, Baltičko more, sve do Sankt Petersburga, ukupno 26 država, govori Srećko te kako u skladu s tim se razumljivo trebao prilagoditi i repertoar, odnosno on je bio isključivo strani.

U njegovoj režiji krenulo je The Clash i "Should I stay or should I go", pa malo Blues Brothersa i "Sweet home Chicago".  Sviralo se to večer i Stonse i "Honky Tonk Women", Floyde i "Another brick in the wall", Walk of Life, a dan je i omaž Leonardu Cohenu njegovom legendarnom "Hallelujah". Imali smo uistinu priliku čuti stvari koje se rijetko izvode na našem području.

Obojica glazbenika kažu kako se u ovoj opciji ne da živjeti od glazbe. Nastupaju više mjeseci zajedno, no nemaju često gaže, jer kako kaže Srećko za ovu vrstu glazbe nema plodnog tla te ovdje ako ne znaš cajke glazbom ne možeš opstati, a ukus mladih je pomalo zabrinjavajući. Ipak, to večer bilo je i mlađe publike, a djevojke koje sam upitao što ih je privuklo na ovu svirku rekle su mi kako vole ovdje doći na piće, mogu reći kako se radi o iole kvalitetnijoj glazbi koja ima veću umjetničku vrijednost i koju rijetko možemo čuti u našem gradu, no one slušaju sve što vole mladi, prolazi im i rock i tamburaši, strano i narodno tako da su nakon pića prošetale i po ostalim kafićima pogledati što ima.

I dok glazbenici rade "cigareta" stanku razmišljam kako me od svih poroka koji se vežu uz rock jedino ta loša navika mimoišla. Gemišt u ruci i nova tura razgovora po lokalu, skitam se i snimam. Mario Ružička mi govori kako je mišljenja ipak kako će i trend narodnjaka proći, da je to još jedna faza koja bi za godinu dvije mogla biti iza nas. Oni će i dalje nastaviti ovako, jer kako kaže, radi se više iz gušta nego što ima zarade.

Pa da i s Dire Straitsima zaključimo;

"Goodnight, now it"s time to go home
And he makes it fast with one more thing
We are the Sultans
We are the Sultans of Swing"...