Na obali armenskoga mora, dvojbe oko votke i čudesni armenski Stonehange

Uz Ararat, jedan najpoznatijih prizora koji asociraju na Armeniju je manastir Sevanavank (Crni manastir) na istoimenom poluotoku s jezerom Sevan u pozadini. Zabilježeno je da je ovdje još 305. godine Sv. Grgur Prosvjetitelj osnovao crkvu na ostacima poganskog hrama.

Armensko more, jezero Sevan je na 1.916 metara nadmorske visine i spada među najveća visinska slatkovodna jezera na svijetu. Dan kada smo stigli nažalost nije bio za kupanje, ali smo uživali u pogledima. Na obali je i rezidencija armenskog predsjednika. Nekad je jezero bilo veće i dublje, a današnji poluotok Sevanavank bio je otok. No, ljudske su aktivnosti dramatično izmijenile ekosustav jezera i cijeli pejzaž. Jezero je danas dugo oko 70 i široko oko 50 kilometara i još uvijek jenajveće u kavkaskoj regiji.

Među lokalitetima koje smo obišli, začudnom atmosferom kojom odiše ističe se prethistorijski Zorats Karer, «armenski Stonehange» blizu grada Sisiana na jugu. Jedno je od tumačenja da je ova «armiju kamenja» drevni opservatorij. Ondje je više od 200 bazaltnih menhira, uspravljenih kamenova od kojih su se mnogi u međuvremenu izvalili ili se pomakli. Namjerno smo ondje došli u suton, kada je to mjesto najneobičnije.Tada kamenovi bacaju duge sjene i izgledaju nekako živi. Neki kamenovi imaju okrugle rupe, a pročitala sam da se za vjetrovitih dana zato čuje zviždanje.  

Sisian je jedan od onih gradova za koje ćete vjerojatno pomisliti da ste pravi sretnik što tu ne živite. U lokalnom dućanu izbrojala sam više od 60 vrsta votke, pa je očito da je potražnja velika. Pravi Votkaland!

Neke votke imaju suluda imena, npr. Zvijer ili Dugoruki (nacrtan tip s ogromnom rukom). A tu je i Bijela ajkula, Kalašnjikov (boca u obliku kalašnjikova), Zakon votka, Fashion votka, Putinka, Medvedevka, Moskovske novosti, Legenda Kremlja, Ruski led, Naša marka, Votka sa srebrom. U najluksuznijoj boci ukrašenoj zlatom je Carska votka.

Isprobala sam nekoliko ali nisam primijetila neku razliku.Vjerojatno se dugotrajnom konzumacijom postane sofisticirani potrošač. Lokalna gostionica, još posve socijalističkog interijera, ima separee sa zavjesama. Jedan smo okupirali mi, a drugi vojnici koji su galamili.

U Ameniji sam prvi put pila šipovnik - sok od pravog pravcatog šipka! Bio je odličan!

Ručak s pogledom na kačkare       

Nikad prije nisam ručala na groblju, ali dogodilo se i to, što ovdje nije neuobičajeno. Srednjovjekovno groblje u selu Noratus poznato je po velikom broju kačkara (kameni križevi) u Armeniji. Kačkari su jedan od najoriginalniji armenskih doprinosa svjetskoj kulturnoj baštini. Kod nas bi možda rekli da su to stećci, ali bitno su drukčiji. Izrađeni su od tufa i na njima su uklesane bezbrojne varijante armenskih križeva. Prvi pravi kačkari pojavili su se u devetom stoljeću. Vrhunac umijeća izrade kačkara dosegnut je između 12. i 14. stoljeća, a onda su navalili Mongoli. Do danas je u Armeniji preostalo oko 40.000 kačkara od kojih su većina samostojeći, a neki su ugrađeni u zidine crkava i samostana.

Za groblje u Noratusu vezana je popularna priča - kad su horde Timura Lenka navalile u ove krajeve, seljani su na kačkare stavili šljemove i naslonili na njih mačeve (ili štapove?), pa je groblje izdaleka izgledalo kao golema vojska, koja je Timurovu nagnala na povlačenje. Na jednom je kačkaru čak prikazan prizor gozbe koju je prekinuo Timurov napad.

Kačkari se izrađuju i danas, no umijeće srednjovjekovnih majstora nije nikad dosegnuto. Tadašnji su kačkari prava umjetnička djela, a njihove današnje imitacije, koje na počivališta postavljaju naši suvremenici, napadni su i kičasti i doima se da je bitno samo da svaki novi bude što veći i upadljiviji.

Erevanske fontane i javne kuće

Tijekom dugotrajnih vožnji zapadne se u stanje osobite tuposti koje omogućava da sati prolaze gotovo neprimjetno. Vratili smo se u Erevan jednoj od niza maršrutki (varijanta kombija) koje smo tijekom putovanja izmijenili i još stigli pogledati «glazbene fontane». Naime, svake večeri negdje oko 20 sati počinje glazbeno-vodeni performance koji okuplja stotine znatiželjnika. Fontana na glavnom trgu uz zvuke klasičnih skladbi ili evergreena «pleše» kako glazba svira, a vodena koreografija uz svaku je skladbu drukčija.

Uz Damask, Kutaisi, Jerihon i još neke, Erevan spada među najstarije stalno naseljene gradove na svijetu. Utemeljen je na rijeci Hrazdan 29 godina prije Rima, tj. 782. godine prije Krista, što znači da će ove godine imati 2.797 godina.

Začetak grada bilo je utemeljenje tvrđave Erebuni od strane kralja Argishtija I iz tadašnjeg kraljevstva Urartu (na asirskom Ararat) koje je obuhvaćalo i armensku visoravan. Ostaci tvrđave Erebuni i danas su vidljivi, a po jednom tumačenju upravo iz imena tvrđave izveden je današnji naziv grada.

Erevan je šarmantan grad ne idete li predaleko od vrlo lijepo uređenog centra. Malo dalje upadljivo su brojni «noćni klubovi» tj. javne kuće u kojima nerijetko završavaju muški večernji izlasci. Vodič nam je prepričao neugodan prizor kojem je svjedočio ispred jedne – nakon svađe momak je grubo odgurnuo svoju uplakanu djevojku koja ga je pokušala spriječiti da uđe i nestao iza vrata.  

Ne računajući recepcionere, konobare i vozače nismo imali puno prilike za razgovor s Armencima. Svi se zahvaljuju s «mercy», valjda zato jer je njihova riječ za «hvala» duga i komplicirana, a strancu nezapamtljiva.  

Armenski svrstavaju u indoeuropske jezike i jedan je od rijetkih u kojem se izgubio gramatički rod. Piše se osobitim armenskim pismom s 36 znakova, koje datira u početak petoga stoljeća, u kojem je na armenski prevedena i Biblija.

Armenci su šminkeri. Žene su lijepe, a muškarci hvalisavi osobito kad je riječ o ljubavničkim uspjesima. Naš slovenski vodič kaže kako se vole hvaliti da su najstariji narod na svijetu, ali i da su izumili ovo ili ono, pa su ga tako uvjeravali da je i sendvič njihov izum.

U Erevanu skoro svi izgledaju dotjerano, očito da je važno pokazivanje novca i skupih auta. Onaj tko bi u Armeniji posjetio samo Erevan lako bi stekao krivi dojam o standardu Armenaca većina kojih je vrlo siromašna. Procjenjuje se da blizu 40 posto Armenaca živi ispod granice siromaštva. Prosječna je plaća, kako smo čuli, oko 200 eura, a cijene su otprilike kao u Hrvatskoj. Zemljom vladaju oligarsi, a oko trećine BDP-a navodno otpada na novac koji šalje armenska dijaspora. Izvan Erevana stvarna je Armenija, ponegdje s još vidljivim tragovima potresa koji je ju je poharao 1988. kada je poginulo više od 25.000 ljudi.

Erevan je glavni (i najveći) grad od 1918., a ondje živi više od milijun ljudi ili oko 35 posto ukupnog stanovništva. Nekretninski balon i tu je puknuo – preskupi stanovi u novogradnjama u centru godinama zjape prazni. Njihovi su prozori navečer mračni, prave zgrade duhova.

Za današnji izgled središta Erevana uvelike je zaslužan (i kriv) akademik Alexander Tamanina. Dizajnirao je kružni centar grada, a u suvremene urbane građevine uključio je nacionalnu tradiciju. Posljedica je bilo uništenje brojnih povijesnih građevina da bi se napravile nove. I prva crkva u Erevanu izgrađena još u petom stoljeću (posvećena Petru i Pavlu) srušena je 1931. da bi se izgradilo – kino. Danas je najstarija crkva u Erevanu Tsiranavor iz 591 godine.

Najbolje mjesto za kupnju suvenira i koječega drugog je Erevan vernissage, velika otvorena tržnica na kojoj se mogu provesti sati. Tržnice općenito spadaju u najzanimljivija mjesta u svakom gradu u kojem sam bila.

Ponad Erevana nadvija se golema metalna žena, «Majka Armenije». Varijacija na temu ovakve «majke» nalazi se valjda u glavnom gradu svake od 15 nekadašnjih sovjetskih republika. Točnije, osim aluminijske „majke“ u Erevanu, dosad sam vidjela „Majku Gruzije“ u Tbilisiju i «Majku domovine» u Kijevu. Ta drži mač i štit, a kijevski urbani mit kaže da usred noći lupi jednim o drugi što proizvede strahovit zvuk. Ove su goleme statue uglavnom posvećene žrtvama u Drugom svjetskom ratu.  

Jedna od znamenitosti Erevana je Matendaran, knjižnica-muzej, jedan od najbogatijih svjetskih depozitorija manuskripata u kojem je pohranjeno oko 17.000 drevnih rukopisa i nekoliko Biblija iz srednjeg vijeka.

Najstarija cipela na svijetu

Jedini muzej koji sam stigla razgledati (i to zato jer sam se odrekla ručka) bio je Povijesni muzej Armenije i bio je to pun pogodak. Otišla sam tamo jer sam čitala da je ondje najstarija cipela na svijetu, ali bilo je još puno zanimljivih stvari.

Cipela je pronađena 2008. a analiza je pokazala da datira u 3600-3500 godine prije Krista, što će reći da je starija od 5500 godina. U svakom slučaju, dizajn cipela od tada do danas nije se mnogo promijenio – od kože je, ima zaobljen vrh, pertlu, a unutra je za izolaciju natrpana slama. Nisam je mogla fotografirati jer je bilo zabranjeno. Piše da cipela spada u ranu transkavkazijsku kulturu Kuro-Arax.

U muzeju su i drvena kola iz 15. ili 14. stoljeća prije Krista, postrojenje za proizvodnju vina iz 4000. godine prije Krista, te slamnata suknja iz 3900. godine prije Krista. Inače, armenska je visoravan naseljena još od neolitika.

Na brzinu smo pogledali i Plavu džamiju iz 18. stoljeća u jednoj od glavnih ulica, Mashtots Aveniji. Jedina je to džamija u Armeniji koja je još u funkciji.

Turisti su svojevrsni grabežljivci koji za što manje vremena žele vidjeti, doživjeti i upiti što više od neke zemlje i njezinih ljepota. Često tako kao muhe bez glave ulazimo i izlazimo odnekud, nesvjesni onoga što smo zapravo vidjeli. A ako ste gotovo svaki dan u drugom gradu, htjeli-ne htjeli morate razviti vještinu brzinskog razgledavanja, upijanja i pamćenja. Dojmove i informacije valja negdje pohraniti, pa ih kasnije izvući i o njima u miru razmišljati.

I tako sam usput iz sjećanja izvukla i koncert Djivana Gasparyana u Zagrebu 2003. Genijalni armenski glazbenik i kompozitor poznat je širom svijeta po svojoj svirci na duduku, drevnom armenskom puhačkom instrumentu od drva marelice starom više od 1500 godina koji ima samo jednu oktavu. Duduk i glazbu koja iz njega izvire Unesco je proglasio svjetskom baštinom. Gasparyan je skladao glazbu za brojne filmove, a zvuk duduka, među ostalim, može se čuti i u Gladijatoru.

«Kad Djivan svira, to nije sviranje nego molitva», kazao je davno jedan američki književnik. I meni je njegov duduk baš tako zvučao.