Češka tradicija i njihov utjecaj na svakodnevni život u našem kraju

Svadbeni običaji

Malo je događaja u kojima je sadržano toliko običaja kao kod svadbe. U Prekopakri  su ti običaji ponešto različiti među Hrvatima i  Česima, ali nekih bitnih razlika nema u samom održavanju svadbenih svečanosti. Velika je razlika tek kod razdiobe materijalnih dobara unutar ženikove obitelji, odnosno  nasljedno običajno pravo  v e j m i n e k .

Fotografija: Svatovi Josefa Klačmera iz Prekopakre i Marije Kalenski iz Ljudevit sela. Snimljeno 1922. godine u Ljudevit selu kod Daruvara.

Prema kazivanju Fanike Kláčmerove, odnosno obitelji Klačmer iz Prekopakre, novinar Otto Sobotka iz Daruvara u svojim zapisima iz 1925 god.  opisuje svadbene svečanosti kod Čeha u Prekopakri  na slijedeći način:

 ʺKod prvih odziva ženik i nevjesta zovu kumove, djevere i djeveruše. Posljednji tjedan prije svadbe zovu ostale goste. Svadbena gozba održava se kod nevjeste. Poslije podne svadbenog dana, najprije dolaze djeveruše i oblače nevjestu. Zatim dolaze djevojke, momci i kumovi. Poslije toga idu djeveruše i djeveri bez kumova po mladoženju. Pred odlaskom iz roditeljskog doma, mladoženja dobiva blagoslov.

Fotografija: Jozefina Klačmer r. Ončak, rođ. 1865. g.  (na slici) i njen suprug Jozef Klačmer, rođ. 1863. g. imali su sedmero djece, i skoro sva su dugi niz godina glumila na raznim pozornicama i gostionicama u Pakracu, Prekopakri, a time i njegovali običaje svoje okoline. To su nastavili raditi i njihovi unuci pa i praunuci. Fotografija sačinjena 1910. godine.

Kada dolazi ženik, nevjesta se sakrije u sobu. Prvi odlazi djever po mladenku, dovede je kod mladoženje pa oboje idu nevjestinim roditeljima.ʺ

U ovoj fazi svadbenog običaja najčešće bi mladoženji dovodili neku drugu djevojku ili stariju ženu s djetetom, pa se tako, uz podosta provokativnih i dvosmislenih govora šalili s mladoženjom i njegovom pratnjom. Taj dio običaja bio je češći kod Hrvata nego kod Čeha.

Iz nastavka kazivanja Fany  Kláčmerové  dalje saznajemo:

ʺKleknu pred njima i dobiju blagoslov. Poslije toga mladenka s djeverom, a mladoženja s djeverušama sjednu u kočiju i idu u crkvu.

Po povratku iz crkve pred njima se zatvore vrata i ženik mora moliti dopuštenje za ulazak u kuću. ʺTko kuca ?ʺ - ʺTo sam ja , X . Y.ʺ -  ʺŠto hoćeš?ʺ - „Želim ući s nevjestom, vašom kćerkom u vaš domʺ. Vrata se otvore i dozvoljen im je ulazak. Poslije ulaska u kuću, ponuđen im je kruh i sol. Tek kad nevjesta i ženik kušaju kruh, mogu ući dalje. Kruh simbolizira stalno blagostanje.

 Zatim počinje svatovska gozba. Nevjesta sjedi sa ženikom i zajednički jedu iz jednog tanjura  i piju iz iste čaše. (Ovaj običaj održao se u mnogim češkim obiteljima i poslije svadbe i supružnici jedu stalno iz jednog tanjura. To je zasigurno ostatak iz vremena kad je u seoskim domaćinstvima iz jedne posude jela cijela obitelj, a ponekad i služinčad) .

Do pola noći nevjesta ne smije ustajati sa svoga mjesta, odnosno udaljiti se od stola, a ostali se zabavljaju i plešu. Poslije pola noći  prvi kum dovede nevjestu do sredine prostorije, skida joj šlajer i daje joj na glavu šal ili rubac. Vjenčić s njene glave stavlja na tanjur i nevjesta ide sa svakim gostom plesati. Plesač tada daje na tanjur pripremljeni dar. Ujutro odlazi nevjesta sa ženikom u njegov dom. Prema starinskom običaju, mladenci ostaju kod ženikovih roditelja.ʺ

Na svatovsku gozbu, dok se ona održavala u obiteljskim kućama, u kuću su dolazili  samo pozvani gosti, ali dolazili su i nepozvani gosti viriti na prozore kuće u kojoj se održavala svadba. Takove goste u češkim selima zvali su čumáci (čum-ák m. njuška f.; -ěti  buljiti). Običaj se nastavio i kada su se svatovi održavali u raznim društvenim domovima. Takav je običaj bio i kod Čeha u Prekopakri do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U Poljani, Antunovcu i Međuriću takav običaj zadržao se još i do kraja prošlog stoljeća. Dolazak nepredvidivih čumaka za domaćina kuće, odnosno mladoženju,   bila je  posebna čast. Poslije održanih  svatova po selu je često kružila priča kako i čime je domaćin kuće počastio čumake, i kakvu su spačku čumaci priredili svatovima.  Takav običaj još se održao   u selima oko Daruvara (Šibovac, Golubinjak, Končanica, Dar. Brestovac, Doljani …)

Iako nije izravno povezan sa svadbenim običajima, običaj vejminka  uređivao je odnose u obiteljima poslije svadbe i osnivanja nove obitelji na  imanju roditelja. Bio je to specifičan običaj doseljenih čeških obitelji.

U austrijskim nasljednim zemljama 1790. godine donesen je zakon po kome samo jedan sin nasljeđuje selište, dok ostali postaju nadničari na gospoštijskoj zemlji ili radnici u manufakturama. U Češkoj je bio običaj da roditelji ostavljaju zemlju i sve nekretnine onom tko im je od djece najdraži, odnosno koje dijete su oni odabrali. Zemlja se nije smjela ni dijeliti ni otuđiti. Međutim, nasljednik dobiva zemlju i imetak samo pod uvjetom da do smrti izdržava roditelje, a ostaloj braći i sestrama morala je ta osoba dati otpremninu. Taj običaj poznat je pod već spomenutim imenom  v e j m i n e k .

Takav običaj donijeli su  Česi naseljeni i na pakračkom području (Prekopakra, Pakrac i Filipovac, Pak. Poljana i Antunovac), a održao se do II. sv. rata.

Sklapanjem mješovitih brakova (prema vjerskim i nacionalnim opredjeljenjima) svadbeni običaji nemaju više uobičajeni oblik već se osjeća prisutnost raznih varijanti i utjecaja pojedinaca i okoline, no osnove su ipak onakve kakve ih je kazivala Fany Kláčmerová te davne 1925. godine.

Običaji vezani uz vjerske blagdane

U ovom dijelu teksta prikazati ću samo onaj dio vjerskog  običaja, koji je izravno vezan za njegovo obilježavanje izvan vjerskoga hrama. To znači, održavanje običaja u samom selu, gradu, selskim i gradskim domaćinstvima (obiteljima) te društvenim objektima u Pakracu i Prekopakri. Naime, selo Prekopakra nije imalo crkvu (nema ni sada) na svom teritorijalnom području, već su vjernici, kojih je bio veći broj, na vjerske obrede odlazili u crkve u Pakracu. Možda je i to razlog što se nisu razvili izražajniji, sadržajniji i masovniji običaji vezani za vjerske blagdane u Prekopakri.

U Pakracu situacija je upravo oprečna. Sam grad ima župnu crkvu i nekoliko manjih sakralnih objekata, ali  nije imao toliko katoličkih vjernika koliko ih je bilo u Prekopakri. Bez obzira na istu vjeru, ipak je bila vidljiva socijalna razlika (ali razlika i u interesima) između stanovnika Pakraca i Prekopakre. U Pakracu je većina stanovnika (vjernika ) obrtničkog socijalnog statusa, dok su u Prekopakri vjernici (ne sve stanovništvo) uglavnom seljaci. Zanimljivo je da su se i oni sami dijelili na  g o s p o d u    iz Pakraca i  seljake (sirotinju) iz Prekopakre.   

T r i   k r a l j a 

6. siječanj – Šestim danom mjeseca siječnja završavalo je doba Božića. Svetac Tri kralja u Prekopakri i Pakracu sačuvao se u tradiciji u obliku k o l e d a. Koledari bili su uglavnom mlađi momci i dječaci, koji su predstavljali tri mudraca. Odjeveni su bili u jednostavnu (pretežno bijelu) odjeću s papirnim krunama na glavi, maskiranih lica, a nosili su bijelu zvijezdu. Obilazili su kuće poznatih im obitelji i kazivali ili pjevali razne prigodne pjesmice. Kod svake obitelji dobili bi po nekakav sitni dar.

Ovaj običaj održao se  do sredine šezdesetih godina XX. stoljeća.

M a š k a r e

-- Veljača – Pokladna nedjelja. Glavna pokladna zabava održavana je u pokladnu nedjelju. Toga dana kod obitelji bio je bogati ručak, ali nije trajao odviše dugo, zato jer su se svi žurili na zabave koje su se održavale u Pakracu i Prekopakri. Pojavljivale su se i ʺdječje maškareʺ. Maskirana djeca hodala bi selom i po gradu s košaricama, a kao nagradu od domaćina dobivala su jaja, voće, kolače ili sitne novce.

-- Veljača -  Pokladni ponedjeljak. Nastavljalo se plesom i glazbom na zabavama. Uglavnom su te zabave trajale u Prekopakri do početka II. sv. rata. Česi su to zvali ʺmuški balʺ.

-- Veljača – Pokladni utorak, smatran je vrhuncem pokladnih svečanosti. Veći broj stanovnika Prekopakre oblačio bi razne maske i u grupicama hodali bi po selu. Poneka grupica imala je i svoju muziku, pjevače i zabavljače te su tako obilazila poznate im obitelji. Ponekad bi imali i nekakvu lutku koju bi zatim uz šale i veselje spalili u centru sela.

 U Pakracu, stanovnici  i određene društvene organizacije organizirali su karnevalsku povorku maškara gradskim ulicama, koja je imala značajan broj sudionika, određena pravila i tradicionalni program. Povorka, njeno kretanje pakračkim ulicama, te sam program spaljivanja princa karnevala, opisano je u odjeljku ʺ Tradicijske zabaveʺ.

U s k r s n i   o b i č a j i

Nakon Pepelnice (kod Čeha popeleční středa, Škaredá  ili Černá), počinjalo je doba 40 dnevnog posta. Post se uglavnom poštivao, neki jer su htjeli, a neki jer su morali ( bilo je podosta sirotinje ). Posebnih običaja u tom razdoblju nije bilo.

Kod prekopakranskih  vjernika Čeha, mogli su se čuti nazivi za tih šest nedjelja u vrijeme dok je trajao post.

1. nedjelja Posna (Pytlová, Černá)
2. nedjelja Posna (Pražná, Černá)
3. nedjelja Posna (Kýchavná)
4. nedjelja Posna (Družebná)
5. nedjelja Posna (Smrtná)
6. nedjelja Posna (Cvjetna, Kvĕtná).

Vjernici iz Prekopakre nosili bi grančice i cvijeće na posvećenje u crkvu u Pakrac. Većina se ranim jutrom umivala vodom pomiješanim cvjetnim laticama. Posvećenim cvijeće ukrašavali su svete slike i križeve koje su čuvali kod kuće, a stare grančice i cvijeće su spaljivali.

Veliki petak

Na taj dan su vjernici iz Prekopakre, rano ujutro prije izlaska sunca odlazili na Pakru ili Pakurnovac, a kojima je bilo daleko na bunar u svom dvorištu, gdje bi se umivali u tekućoj vodi  da bi tako bili sačuvani od raznih bolesti. Na Veliki petak nije se smjelo posuđivati ništa iz domaćinstva, zato jer bi se moglo čarati s takovim predmetima.

Seljaci nisu radili na polju niti u šumi, a domaćice nisu prale  rublje.

Bijela subota

U taj dan bi većina seljana kuhala jaja i pravila pisanice (bojana jaja). Dok nije bilo kupovnih boja, jaja su se bojala raznim pripravcima biljnog podrijetla, a najčešće to je bio pripravak (boja) od suhog ovoja (lišća) crvenog luka ili cikle.  Pisanice su  ukrašavane crtačkim umijećem sposobnijih crtača. Uglavnom se crtalo običnim ili metalnim perom, kemijskom tekućinom ili voskom.

Bogatiji seljaci, u predvečerje subote, kuhali su ili u krušnim pećima pekli suhe šunke, koja je bila glavno jelo na dan Uskrsa.

Uskrsna nedjelja

Vjernici iz Pakraca i Prekopakre nosili su blagosloviti hranu u crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pakracu. Veći broj seljaka iz Prekopakre dio blagoslovljene hrane podijelio bi (žrtvovao) polju, voćnjaku, bunaru, da bi urod bio bolji, voće bolje rodilo i bila zdrava i pitka voda. Djeca su dobivala darove u obliku pisanica, slatkiša, voća i ponešto sitnog novca.

Uskrsni ponedjeljak

Bio je to vrhunac uskrsnih običaja. Djeca i mladež (uglavnom muška) išla su koledati. Obilazili su kuće susjeda i rodbine, gdje bi ih domaćini darivali pisanicama, slatkišima, kolačima, voćem i sitnijim novcem.

Mladići su obilazili domaćinstva u kojima su bile mlade djevojke, te spletenim vrbovim šibama (pomlázka ili šukačka) ujutro budili i nježno udarali (šibali) djevojke. Šukačka se izrađivala (plela) od sirovih vrbovih šiba s korom ili od oguljenih kuhanih vrbovih šiba. Ovaj običaj zabilježen je samo kod ovdašnjih Čeha, a posebno kod Čeha na daruvarskom području, gdje se još uvijek zadržao.  

 Navodim i jednu pjesmicu koju su tom prigodom pjevali:

Šuky, šuky, blechy ven,

vejce sem.

Šuky, šuky, buhe onamo, jaja ovamo. (Prepjev autora).

Djevojke se pri tome brane, nekada se sakrivaju, ali se na koncu ipak moraju iskupiti obojanim jajetom (pisanicom).

Djeca, ali i odrasli, skupljali su se na nekoliko mjesta u selu i gradu, te se natjecali tko će kovanim novcem prvi pogoditi pisanicu postavljenu na zemlji.

Nastavak u slijedećem broju

Daruvar, 2012. godine – dopunjeno 2025. godine.

                                                         Siniša Njegovan Stárek