Emir Delić Riba: Priča o čovjeku kojeg svi znaju, a rijetki poznaju...

Na prostranom imanju u samom srcu Subocke, ondje gdje se nepregledno zelenilo spaja s tišinom kakva se rijetko nalazi, protekle nas je subote ugostio Emir Delić Riba. Oko njega miris tek nastavljenog janjčića, društvo dvojice vjernih lovačkih pasa Blekija i Brika te maleni, viseći vrt - živopisna su kulisa iza koje se krije čovjek koji je obilježio desetljeća svakodnevice Lipika i Pakraca. Iako je iluzorno očekivati da su dvije novinske stranice dovoljne za obuhvatiti život koji traje svuda i oduvijek, pokušali smo napraviti barem grubi presjek sudbine čovjeka kojeg generacije prepoznaju na prvu, a suštinu poznaju samo rijetki.
Ribu poznajem gotovo četrdeset godina, no tek kroz ovaj razgovor shvatio sam koliko je to poznavanje površno, jer njegova priča zapravo počinje daleko od nas i ovog slavonskog mira, u vremenima koja su mu skrojila sudbinu prije nego što je uopće sam mogao birati put.

Odgajan na rukama bake Paše

Riba je rodom iz Bosanske Gradiške. Umjesto idiličnih sjećanja na djetinjstvo, već na samom početku razgovora suočava nas s teškom obiteljskom dramom, prožetom dubokim ožiljcima. Nakon rastave roditelja, majka ga je ostavila, a oca se jedva sjeća, kaže, u životu ga je vidio svega nekoliko puta. Odrastanje bez roditeljske topline stvorilo je u mladom čovjeku osjećaj duboke povrijeđenosti koji je s godinama prerastao u nepremostiv jaz, toliki da Emir otvoreno, bez zadrške, priznaje kako su mu otac i majka ostali u lošoj uspomeni.
No, sudbina mu je umjesto roditelja podarila anđela čuvara - baku Pašu i ujaka. Baka Paša bila je, zapravo, sidro njegova odgoja, žena koja ga je othranila, usadila mu ljudske vrijednosti i naučila ga kako preživjeti. Baka Paša je preminula 1992. godine, a Riba i danas govori s posebnim žarom i sjetom o toj, očito, divnoj osobi.
S druge strane, usprkos lošem obiteljskom iskustvu Riba je iste godine pokazao ljudsku veličinu kad je 1992. godine iz ratnog pakla Bosne izvukao majku i doveo je u Lipik. Isključivo je to učinio, kako kaže, zbog mlađeg brata po majci - Ekre. Drugi brat, devetnaestogodišnji Mehmed ili Meša kako su za zvali, već je bio poginuo na lipičkom bojištu. Unatoč svojevrsnoj „drugoj prilici“, odnos s majkom ni tada se nije pomaknuo s nule. Koliko su bili udaljeni svjedoči i sljedeći primjer: kada su Emir i njegova supruga Snježana dobili sina Dinu, po Pakracu i Lipiku kolica je gurala druga baka - Snježanina majka Đurđa, dok njegova majka, iako ovdje, nikada nije pokazala ikakav interes za unuka. Ipak, gledajući iz Ribine perspektive dug ljudskosti u neku je ruku bio plaćen.
Zbog takvih okolnosti i izostanka sretnog djetinjstva, Emir je morao odrasti preko noći. Počeo je raditi već s trinaest godina. Nakon osnovne škole upisuje gimnaziju, a kasnije izvanredno završava srednju Prometnu školu u Zemunu. Bio je to uvod u život u kojem je od prvog trenutka bio upućen isključivo na samoga sebe. Tražeći svoje mjesto pod suncem, put ga je 80-ih godina preko ljetnih sezona u Kutini i Daruvaru doveo do Pakraca - grada koji će mu postati sudbina.

Pakračke adrese i Wartburg pun jagoda

Vjeruj mi, govori nam, Pakrac je bio ljubav na prvi pogled. Stariji su ga, kaže, prigrlili, a grad je imao šarm kojem nije mogao odoljeti, pa je čak i za vrijeme boravka u Osijeku svaki vikend dolazio natrag, rezervirajući sobu u Hotelu Pakrac.
„Pamtim „Suzanu“, jedan od prvih kafića u Pakracu, pa tamošnje društvo, izlaske u Lipik. Družio sam se sa starijima od sebe, nisam birao. Oko mene su se pak okupljali i mlađi, budući pakrački šmekeri Špeco i dio te njegove ekipe…“, prisjeća se Riba vremena, a naročito onog kad je od 1983. godine njegova službena adresa u Pakracu postala Trg Maršala Tita.
„I znaš gdje ti je to bilo? Tadašnja Auto - škola, haha. Neki ljudi koji su tada bili na položajima su mi izašli u susret i prijavili me na tu adresu i skroz do rata je ondje bila moja pakračka adresa“, otkriva nam. Biti prijavljen u gradskoj autoškoli zapravo je savršeno oslikavalo njegov tadašnji život - vječito u pokretu i upućen isključivo na sebe.
„Baš tako, živio sam od danas do sutra, ali mogu reći da je uvijek bilo nekakvog posla za raditi. Kad si takav, bilo je tu i iskorištavanja tako da radiš kad i koliko treba, a kad dođe vrijeme isplate onda bude drž-ne daj.“
No, pred sam rat, Riba je stao na svoje noge. Prodavao je voće i povrće, ali i sve drugo što bi donosilo zaradu. Svojim je vjernim Wartburgom vukao robu iz Banja Luke i prodavao je na lokalnoj tržnici. Bez predrasuda i s urođenim osjećajem za biznis, prodavao je i katoličke i pravoslavne svete slike, pritom nerijetko brkao i kupce i vjeru, trgovao njemačkim markama i švicarskim francima, vješto koristeći promjene tečajeva. Često je putovao u Austriju, Mađarsku i Italiju.
U sjećanju mu je posebno ostala jedna zima pred Uskrs. U austrijskom METRO-u, usred trećeg mjeseca, Riba pronalazi banane i jagode, posebno pakirane u vrećice i unaprijed izvagane, kao što su danas - a to je za naš kraj tada ipak bilo neuobičajeno. Natrpao je do krova pun Wartburg, vratio se u Pakrac i izvadio robu na prodaju. Bilo je, kaže, raz-gra-blje-no!
„A jes vala, što mi je taj Wartburg zaradio novca…“, prisjeća se.
Već tada, kroz stalnu prisutnost u kafićima i na ulicama, grad je dobro znao tko je Riba. Uz tu uličnu snalažljivost, rano stečeni instinkt za preživljavanje bit će mu jedina polica osiguranja kada se ta bezbrižna gradska atmosfera, preko noći, pretvorila u ratni pakao.

Filmski bijeg iz zasjede i pakao bojišta

A onda je stigla 1991. godina. Napetosti u gradu su rasle, a centralno mjesto okupljanja Hrvata i ostalih „nesrba“, govori nam, bilo je u Papigi kod Draža (Drago Janoš). Ribin prvi, dramatični susret s ratom dogodio se 1. ožujka 1991. godine, kada je s pokojnim Zdenkom Šćepinom i kolegom Ljubanom Straginim kamionom vozio slamu za Bojčetu. Ljuban, prešutjevši zasjedu, poslao ih je ravno pred cijevi u Tijesnom Bogazu. Pod prijetnjom oružjem srpski pobunjenici izveli su ih iz kamiona, raskopčali šlepu i primakli vozilo do jarka. Uhvatili su i Šćepca, objašnjava Riba, a iz mraka su odjekivali povici: “Neće nama ustaše ovo, ono...”. Vezali su ih. Zapovijedala je tamo sve starija lokalna populacija, kuhao se pritom i nekakav obrok u velikom kotlu, a napetost je dosegnula vrhunac kada je netko nogom prevrnuo kotao i povikao: “Kad se kazan prevrne, priče nema, boj počinje, jer je došla vijest da stižu ustaše iz Požege!”. U sveopćem metežu i slaboj pažnji „stražara“, Riba i Šćepac pokazuju nevjerojatnu prisebnost i mudrost. Lagano se povlače u mrak, pješice se gube kroz šumu i izbijaju na put prema Grđevici. Tamo nailaze na svjetla automobila i pakračkog milicajca koji, ništa ne sumnjajući prepoznaje, Emira pa mu veselo dobaci: “O, Riba, i ti si tu!”. Kako su Srbi odlučili poslati svoju izvidnicu pješice prema Pakracu, Riba povede Šćepca za ruku i kreće za njima. Ponudili su se kao pomoć, ubacili u auto koji ih je, i dalje ništa ne sumnjajući, preuzeo. Prošli su tako srpsku kontrolu u Glavici kod Stoke i konačno stigli u Pakrac. Zamolili su još vozača da ih ostavi kod kafića Art u tadašnjoj Demonjinoj ulici, gdje su ih dočekali naši ljudi.
„Čistom, ludom srećom izvukli smo žive glave“, u dahu je prepričao Riba. Nakon bijega, Šćepac i Riba se razilaze. Riba će prugom prema svojoj djevojci Snježi i tek kada je ušao u kuću, dok su njezini spavali, i počeo joj pričati što se dogodilo, iz njega je probio sav onaj zatomljeni strah. Počeo je plakati i drhtati.
„Nikad me nije bilo briga tko je koje nacionalnosti, ali tih se dana razbistrilo i jasno vidjelo na čiji mlin se voda vuče.“
Bio je to tek uvod u mjesece općeg kaosa, pa prepričava anegdote i sjećanja o brizi za kamione Ive Strage, novog susreta s četnicima u Cikotama koji su se upravo masovno naoružavali, o ratnim danima provedenim u Poljani uz bok velikom prijatelju Tomislavu Merčepu, čestim susretima s generalima Blaškićem, Rojsom i Toljom te organizaciji obrane Lipika uz pokojnog Gadafija. Kad se dotaknuo obrane Lipika, želio je nešto naglasiti:
„U Lipik sam došao prije osnivanja 76. bataljuna, još uvijek smo bili slabo naoružani laici i obrana se organizirala onako kako se dogovorimo. I tako smo se dugo držali…“. Kada ga pitamo na koga je ponosan iz tih dana, reći će bez oklijevanja:
„Na sve i jednoga! Sad ću ovako na brzinu spomenuti Bajsa, Đuru, Stokića, pokojnog Martina Kovačića, tu su braća Marinković, maloljetni Ćuso, pokojni Franjo Sarvaš – velik domoljub i čovjek, pa mali Sarvaš poginuo sa 16 godina, Vaga, Janđel, Perinović, Sambol, pa Medo i Beja Barčan… ne mogu se svih sjetiti, neka mi oproste. Ne mogu ovdje ne spomenuti i dečke iz Zagreba na čelu sa Zagijem, pa isto tako ekipu fajtera iz Kutine s Gringom, Ninđom i ostalima. Ipak, izdvojit ću na kraju još jedno ime - najmanje sam ga znao, a jako se malo spominje - Berislav Ivošević, veliki i hrabar čovjek koji bi u Lipiku, ako ništa drugo, trebao imati makar svoju ulicu!“
Rat mu je donio i neke osobne rane. Bio je svjedok tragedije 6. listopada kada su poginuli Stjepan Širac i Dalibor Duchač - samo nekoliko trenutaka nakon što ih je sreo, a tek ga je puka slučajnost spasila da ne pođe s njima i podjeli istu sudbinu. Nedugo potom uslijedio je najteži udarac: 31. listopada na lipičkom bojištu gine mu devetnaestogodišnji brat Mehmed - Meša.
„Ma ne volim previše pričati, mnogi si uzimaju riječ u usta o ratu, a nije ih bilo ni blizu“, s gorčinom kaže Riba. Dok se prisjeća jednog od najtežih trenutaka u životu, pokazuje nam eksplicitne, strašne fotografije trenutka neposredno prije negoli on i Gadafi, nakon obdukcije, brata Mešu osobno spremaju u lijes.
Ponovit ću, govoreći o ratnim danima jasno je da ovdje ima materijala za šest reportaža, a ne za jednu, iz prostog razloga jer s Ribom je svako potpitanje zapravo tek smjernica za novu priču. Ipak, morali smo krenuti dalje…

Od voćarne DUD do smještaja za putnike namjernike

Nakon “Bljeska” 1995. godine, Riba se vraća onom što najbolje zna – poduzetništvu ili bolje rečeno trgovini. Kupio je kombi u Münchenu upravo u predvečerje same akcije, a već 1996. godine u centru Pakraca, na elitnoj lokaciji kod Martinovića, otvara legendarnu voćarnu DUD. Naziv je izabrao slučajno i originalno: “Svi nazivaju voćarne po voću – Jabuka, Banana... ja sam rekao, bit će Dud.”. Slovo “U” u logotipu, u kontekstu tog friškog postratnog vremena, upravo se zgodno potrefilo, ponudivši asocijaciju koja bi danas zasigurno podigla veliku prašinu, no tada je nosila neku neviniju, gotovo prkosnu notu vremena.
„Čika Mata (Mato Martinović), veliki čovjek od riječi, mi je iznajmio prostor u kojem sam otvorio trgovinu mješovite robe. Robu bih rasprodao u roku od dva sata – ljudi su bili željni svega. DUD je Pakračanima doista značio mnogo. Treba znati da tada nije bilo velikih trgovačkih lanaca KTC-a, Spara i sličnih. Uz Hodakov Hold i možda još poneku trgovinicu i tada još uvijek trgovine pakračke Budućnosti, DuD je postao žila kucavica postratnog grada.“
No, ono što je DUD činilo dušom grada bio je njegov nevjerojatan tim koji su činili Ibrahim Sažić - Bajka, Daša Maletić, Srećko Žulj, Branka Bahnik, Mara Balenović, Drago Janoš i Darko Stokić. Takva ekipa, uvijek raspoložena, osim obavezne uslužnosti, uvijek je znala ponuditi više.
Iz tog vremena kruži anegdota koja savršeno oslikava duh ove trgovine. Riba je se dobro sjeća i uvijek je rado prepričava.
„Stokić odvezao mamu u Požegu, majka preminula i dolazi sad on po kruha i nešto što treba za karmine. Uglavnom, sahrana mami, Draž radi. Stokić ima karmine i dolazi po taj kruh, a Draž mu veli: „Darkić, ajd me zamjeni na 15 minuta, imam neke karmine, samo da skočim jesti!“
Naravno da su oba zaplakala - od smijeha. Ta vrsta crnog, ali toplog gradskog humora bila je lijek pa su kupci rado navraćali u DUD. Znali su i sami da ih osim porcije banana ili paradajza tamo očekuje i minuta dobre, zdrave zafrkancije, tako nužne u ona friška, poslijeratna vremena.
Kasnije, Riba proširuje svoju poduzetničku priču. U četiri faze kroz javne natječaje, kupuje cijeli objekt bivše, nekad uspješne pakračke tvrtke Jedinstvo, sa sjedištem i radnim prostorom na početku Venecije. Tamo je uredio vrhunske jednokrevetne, dvokrevetne i trokrevetne sobe za učenički smještaj. No, kako je iznajmljivanje učenicima bilo nezahvalno, prostor su češće koristili radnici. Ipak, zgrada je postala neslužbeni hotel za sve goste grada - od nogometaša do glazbenika. Kada bi netko pitao gdje će mukte prenoćiti, odgovor je bio: “Jel može kod Ribe? Kako ne bi moglo!” - i nikada, veli, nikome nije naplatio ni centa. Od tog je objekta kasnije odustao i prodao ga “za džabe”, kako navodi, umoran od imovinsko-pravnih peripetija nastalih oko ulaza, jer, kako kaže, nije imao ni vremena ni volje za suđenja. Radije je kupio staru, derutnu kuću u Subockoj, jedva s ciglom na cigli, i pretvorio je u današnji raj. Radovi na daljnjem uređenju su trenutno stali samo iz jednog, najljepšeg mogućeg razloga – iduće godine Riba ženi sina Dinu, inače studenta Poslovne sigurnosti u Zagrebu, danas mladića pred diplomskim ispitom.
Iza svega ovog što smo do sad pričali o Ribi stoji i jedna žena. Snježana – Snježa, djevojački Jurišić. Pakračanka, medicinska sestra u ovdašnjem Domu zdravlja, uz njega je od 1985. godine, a vjenčali su se 2000. S njim je prošla sve, uzlaske i padove, ratne godine i one mirne, i Riba o tome govori kratko, ali s puno poštovanja. Onda stane. „Nego, pitao si me nešto o lovu, mesu i tome…”, nasmije se i istog smo trena bili na novoj temi...

Ljubav prema lovu i prirodi Emir vuče iz djetinjstva, zahvaljujući izvjesnom tetku iz Gradiške koji je živio u Ljubljani i vodio ga u šumu kad god bi došao kući. Od tuda potječe i njegova neraskidiva veza s lovačkim psima, Blekijem i Brikom, za koje Riba s puno emocija kaže: “To nisu psi, to su ljudi.”. Kroz lov je stekao i brojna doživotna prijateljstva, među kojima je posebno ponosan na ona s proslavljenim hrvatskim personama - košarkašem Androm Knegom, s kojim je i danas u redovnom kontaktu, Linom Červarom, Ivicom Kostelićem, a posebno ističe prijateljstvo i druženja s neprežaljenim Halidom Bešlićem. 
Gdje je lov, tu je i vrhunsko meso, a za Ribu kruži priča da je na tom polju neprikosnoveni capo di tutti capi. Pravi je majstor, odali su ga prijatelji u najavi ovog razgovora, sugeriravši potiho da ga nikako ne zaboravim priupitati za brojne paprikaše, čobance, roštilje na maču, ražnjeve... Devedesetih je godina, započinje Riba, javno kuhao čobanac u tadašnjem Caffe baru Škorpiji pred kamerama HTV-a za potrebe kultne emisije svog velikog prijatelja, danas nažalost pokojnog Veljka Barbierija, "Jelovnici izgubljenog vremena". Svojom je hranom, nije tajna, podržao i prvi, legendarni lipički Streetball, cijeneći trud tih mladih ljudi za naš grad.

Ražanj od devet metara i Ribina bojna

Danas oko sebe ima uigranu ekipu, uglavnom šumare, s kojima priprema hranu za stotine ljudi na raznim manifestacijama. Zovu ih Ribina bojna. “Kod nas nema hoćemo li, nećemo, pa razglabamo… Nema tu puno priče”, opisuje gotovo vojničku disciplinu u kuhinji. Još i danas se prepričava storija o ražnju od nevjerojatnih devet metara kojeg su za vrijeme korona krize osmislili Dalibor Horvat Dabo, Markus (Marko Komljenović) i Jozo Šugić, a na koji su uspješno nabili redom: tele, prase, janje, piliće i zeca i sve to pekli odjednom! Njegovi roštilj-mačevi i praseće “bajadere“ gastronomska su remek-djela barem u ovome kraju. Prošlog je mjeseca upravo ova ekipa potpuno besplatno i s dušom pripremila hranu za stotinjak sudionika 4. Lađarskog kupa u Lipiku.
Dok nam za stolom rezucka prekrasan komad vakumirane šunke, kao s TV-reklama, objašnjava nam drugi komad do, koji tek čeka da ga zareže: “To ti je juneća opna, od rebara ono kad skineš...znaš...“
Koliko kolješ godišnje?, prekinuo sam ga znatiželjno s pomalo glupavim pitanjem, koje si mi „obični smrtnici“ s maksimalnih 70 do 100 kilograma urađenih kobasica postavljamo međusobno u vrijeme kolinja.
Godišnje preradi, veli, preko tonu sušenog mesa: tridesetak vratova, buđole, razne vrste kobasica, kulenove seke, ošakoja i donji dio šunke s takozvanim lažnim biftekom i slaninom. No, gomilu tog mukotrpno pripremljenog mesa Riba ne čuva za sebe već ga jednostavno donira ili velikodušno počasti društvo kad navrati, a to nije rijetko. Ove će godine, otkriva, morati još malo pojačati, jer kao što rekosmo, ženi sina.
Nikad Riba nije škrtario, to i nije neka velika tajna, da bi se sad baš na suhomesnatom štedjelo.

Tihi donator bez reklame

O Ribinoj humanosti u Lipiku i Pakracu postoje legende, iako on o tome priča nevoljko. Oduvijek je pomagao sportska i društvena događanja u Lipiku i Pakracu, davao stotine maraka u vremenima kada je to vrijedilo kao današnje tisuće eura. Nikada nikoga nije odbio i nikada zauzvrat nije tražio reklamu ili javno “hvala”. Ipak, kao da ga malo žulja, želio je spomenuti jednu donaciju. Kada su Hrvati selili iz Drvara u Knin, samoinicijativno je osigurao pet vagona – 50 tona krumpira, od kojih je pola stiglo do odredišta, dok ostatak, zbog neprofesionalnosti jednog našeg sugrađanina, kojeg Riba ne želi javno prozivati, nikada nije isporučen.
Njegovi prijatelji pamte i jednu veseliju anegdotu s nekadašnjim badljevačkim župnikom Matom Tomasom, poznatijim pod nadimkom Tajson.
Priča ide ovako. Emir i (Tugomir Sudar) Šuga vraćali su se iz Daruvara i svratili u Badljevinu do župnog dvora. Župnik, s kojim je Emir bio u odličnim odnosima, odmah je bio slobodan izvijestiti da obnavlja mjesnu crkvu, ali i požaliti se da novca i nema previše. Riba, kakav već je, odmah je izvadio tadašnjih tisuću kuna i odmah ih predao župniku. Nedugo nakon toga, na Ribinu adresu stiže službena zahvalnica Župe, uručuje mu je posredno njegov djelatnik Stokić - ali na iznos od dvije tisuće kuna. Sluteći što se zbiva, Riba ipak zovne župnika ili efendiju kako ga je volio u šali nazvati: “Efendija, pa dao sam samo tisuću, a ti napisao dvije...”, na što mu je Tajson proročanski odgovorio: “Ne bojim se ja, dat ćeš drugu kad budeš mogao!”. Sumnjate li da je dao?
No, koliko god bio široke ruke kada je riječ o donacijama i novcu, prava mjera njegove ljudskosti krije se negdje drugdje. Ako pitate nas Lipičane i Pakračane, izuzmemo li obitelj, jedan od većih životnih dobitaka je činjenica da je preko Save, iz Bosne, u naše živote doveo Nadu Zeljković. Nada, danas svima omiljeni ugostitelj s obje strane Petlje, sama nam je uoči ovog razgovora slikovito otkrila: Znaš li ti da me Riba doveo ovamo kad nisam imala nikoga i ništa? Bacila sam se u nepoznato, u posve novi život, a bez njegova vjetra u leđa i podrške bilo bi puno teže snaći se i ovdje pustiti korijenje.“
Riba se na to samo lagano osmjehne, ponosan valjda i sam na dobru prijateljicu koju vjerno slijedi u njezinim ugostiteljskim izazovima pa i danas najradije popije šalicu kave u njezinom Caffe baru Lux u središtu Lipika.

„A, Riba, Riba…!?“ - i ostane Riba!

Na kraju ovog dugog, filmskog razgovora u Subockoj, pitali smo ga i za taj čuveni nadimak. Kao i oko svega u njegovu životu - postoji priča. Kao dječak, upecao je ribu, ubacio je među ostali ulov, i baš u tom trenutku s lanca se otrgnuo jedan opasan lokalni pas, zvali su ga Medo. Medo je jurnuo prema ostalima, a preplašeni dječak, brinući isključivo za svoj ulov, poviče za bjeguncima: “A riba, riba...!??”. Prijatelju Samiru, sjeća se dobro Riba, koji je među prvima zbrisao, učinilo se kasnije zgodnim Emira prozvati - Ribom!
I to vam je ukratko Riba, ili samo mali dio njega. Za ostalo ćete ipak morati sjesti s njim, ako uspijete, pa što vam Bog da…
Naime, kako sam Riba tvrdi, stanoviti kolega novinar i njegov prijatelj Šandor Horvat izgubio je godinu dana nagovarajući ga na ovakav razgovor. Riba je uporno odbijao. „Nisam htio. Ne volim se isticati. Uvijek se bojim da nekoga ne preskočim, a istaknem sebe“, priznao je na kraju.
Takva briga da u priči o sebi ne zaboravi druge, ustvari savršeno zatvara krug započet još u djetinjstvu, onim dječačkim krikom: „A riba, riba…!??“. Kroz cijeli svoj burni život - od teških ožiljaka odrastanja, preko ratnih rovova i tragičnog gubitka brata, pa sve do današnjeg mira u Subockoj - Riba je ostao onaj isti dječak koji čvrsto drži svoj ulov i brine za ono što ima. Razlika je samo u tome što taj ulov danas više nije sudbina na udici, već neizmjerno ljudsko povjerenje i poštovanje koje je bezrezervno zaslužio u oba naša grada.