Iz divljenja prema umjetnosti rodila se potreba da je sačuvam

Lipik – Osijek - Sofija

U Lipiku je završila osnovnu školu nakon koje je u Osijeku pohađala srednju školu za tekstil, dizajn i primijenjene umjetnosti gdje je završila slikarski smjer i gdje se, kako i sama kaže, probudila ljubav prema restauraciji. „Zahvaljujući mojim roditeljima od malena sam imala mogućnost putovati i susretati se s baštinom drugih kultura. Pošto sam oduvijek bila umjetničke prirode, stvari kao arhitektura, povijest i umjetnost su za mene bile najzanimljivije. Iz divljenja prema umjetnosti rodila se u meni potreba sačuvati umjetnost, približiti se umjetničkim djelima i njihovim tvorcima, načinu na koji su razmišljali, slikarskim tehnologijama koje su koristili i osjećajima koje su doživjeli prilikom stvaralačkog procesa. U trećem razredu srednje škole sam dobrovoljno otišla u Restauratorski Zavod u Osijeku gdje su mi odobrili da odrađujem praksu u slikarskom ateljeu restauratorskog zavoda, čime je moja budućnost bila određena“, pojašnjava Danijela.

U Bugarskoj je od 2010. godine, a prva godina na akademiji je protekla u usavršavanju bugarskog jezika kojeg je govorila od malena. Nakon uspješno odrađenih godinu dana usavršavanja Danijela je kao redoviti bugarski student upisala smjer restauracije.

Želja za upoznavanje svoje bugarske strane

Pitali smo je i zašto je odabrala Bugarsku za nastavak školovanja? „Bila je to za mene neizbježna odluka, prije svega iz osobnih razloga. Razlog mog odlaska je želja za upoznavanjem moje druge strane, kao Bugarke, i potreba da upoznam tradiciju te zemlje, da usavršim moj drugi materinji jezik. Osim ovih osobnih razloga, istina je da nikada nisam bila osoba koja je mogla živjeti u malim sredinama. Nekako mi je uvijek bila privlačna ideja o tome da me nitko ne poznaje, a to uvijek nosi puno novih mogućnosti. Počinješ na čisto, i tvoj uspjeh ovisi o tvojim postupcima. Ne o tvojoj obiteljskoj povijesti, o tvojoj nacionalnoj, religioznoj ili političkoj pozadini, o tvojim odnosima, nego upravo i samo o tvojoj mogućnosti da se snalaziš, dokazuješ i zarađuješ ono što zaslužuješ“, kaže Danijela koja planira i daljnje školovanje kroz specijalizaciju, ali i za nju najvažnije stjecanje iskustva. Pojašnjava kako po završetku restauracijskog studija, mladi specijalisti moraju imati najmanje dvije godine stručnog rada da bi dobili licencu za restauratora. Taj dio Danijelinog profesionalnog razvoja je već osiguran jer će odmah po završetku studija raditi na restauraciji jednog manastira u blizini Sofije. „Riječ je o Kurilskom manastiru ‘“Sv. Ivan Rilski“  koji postoji u sadašnjem vidu još od 1593. godine. U tom projektu će zajedno s grupom mladih kolega restaurirati freske u unutrašnjosti crkve i dio ikoinostasa“, najavljuje Danijela.

Stručnjak za freske i slike, ljubitelj crkvenog namještaja

Iako još studentica, Danijela iza sebe ima bogato restauratorsko iskustvo. Kroz praksu je radila na nekoliko važnih objekata poput restauracije freski u ruskoj  crkve „Sv.. Nikolaja“ koja se nalazi u središtu Sofije i koja je jedna od najznamenitijih crkava, zatim na crkvi „Sv. Dimitrija“, u restauraciji Rilskog manastira, najsvetijeg mjesta za Bugare. Restaurirala je i slika u „Sofijskoj gradskoj galeriji“, a kroz godine obrazovanja su kroz njene ruke prolazile čak i ikone iz 15. stoljeća. Godine 2014. kroz projekt Erasmus dospjela je i na Bečku akademiju likovnih umjetnosti gdje je radila na restauraciji jedne slike iz 19. stoljeća. Trenutno radi na diplomskom radu koji uključuje restauraciju i dokumentaciju jednog komada crkvenog namještaja iz 17. stoljeća koji se zove proskinitarii. „Ako me pitate koji tip umjetnina mi je najdraži, rekla bih da su to crkveni namještaji. To je zato što oni uključuju restauraciju različitih elemenata, i u većini slučaja probleme koji se tiču funkcionalnosti i estetike“, priznaje Danijela.

Za svoj posao kaže da je vrlo zanimljiv, a iako nije pretjerano popularan, kaže da posla uvijek ima.

Bugarska - druga domovina

„I u Hrvatskoj, kao i u svakoj drugoj europskoj zemlji, restauracija je važna tema, a očuvanje baštine je jedna od važnijih stvari i nikada ne isključujem mogućnost da se vratim u Hrvatsku, makar i samo privremeno. Ipak Bugarska jest moja druga djedovina, tako da se ovdje osjećam kod kuće, kao što sam se osjećala i u Hrvatskoj“, kaže Danijela koja uživa živjeti u Sofiji i Bugarskoj uopće. „Većina ljudi vidi Bugarsku kao propalo mjesto u kojemu je stanje katastrofalno i ljudi čudni. Istina je da su Bugari narod koji je kroz povijest prolazio kroz puno različitih sistema i imperija u kojima im život nikako nije bio jednostavan i koji su definitivno ostavili svoj trag na bugarski mentalitet. To je ponajprije među ljude donijelo puno pesimizma, što je zapravo rezultiralo u jednu nevjerojatnu otvorenost, skoro pa glupavu iskrenost i potrebu za društvom i komunikacijom. Bugari su temperamentan i emocionalan narod, a za njih isto tako važi: „ono što je unutra, to je i vani“, ali ih taj njihov temperament tjera da se u najtežim trenutcima skupe, bore zajedno i kada se svi najmanje nadaju, postignu puno.
Sofija jedan veliki, kaotični grad s prekrasnim centrom u kojemu su kombinirani ostaci epoha kroz koje je nacija prolazila. Ovdje žive ljudi iz svih krajeva Bugarske, ali meni su najbliži „morski vukovi“, uključujući i mog dečka koji je iz Varne, najvećeg grada na bugarskoj obali“, kaže Danijela.

U Lipik dolazi ovisno kako joj to studentske obaveze dozvole, posljednji put je ovdje bila za Božić 2014. Ovisno o pretrpanom rasporedu i brojnim obavezama, Danijela se nada da će i ovog Božića uhvatiti vremena za posjet Lipiku. No zato njeni roditelji – Teodora i Srećko svakog ljeta dolaze k njoj u Sofiju, a upravo na roditelje Danijela je posebno ponosna.

Roditelji su imali povjerenja u mene

„Najveću podršku uvijek sam dobivala od mojih roditelja. Izuzetno sam im zahvalna što su mi uvijek omogućavali da sama donosim svoje odluke. Značilo je to da imaju povjerenja u mene što je meni uvijek bilo jako važno. Uz njih sam uvijek uživala jedan miran život, zahvaljujući financijskoj podršci i mislim da sam sretnica što imam tako tolerantne roditelje, koji nikad nisu dopustili da se moja ideja uguši u svim negativizmima koje sam susretala kroz život“, ponosno ističe Danijela.
Na kraju se ipak vratila na svoju najveću ljubavi i strast – umjetnost.
„Tijekom mog odrastanja mnogi su mi „objašnjavali“ da se „od umjetnosti ne živi“, što me uvijek ostavljalo sa jednim osjećajem gorčine. Umjetnost je uvijek bila prihvaćena kao hobi, kao nešto što se ne bi trebalo plaćati, a „umjetnike“ su ljudi smatrali neozbiljnima ili čudnima. Odrastajući u takvoj atmosferi čudim se što se nisam odrekla umjetnosti. Ali sada, kao zrelija odrasla osoba, kao osoba koja se bavi umjetnošću i čiji bliski prijatelji koji se bave umjetnošću, uspijevaju živjeti jednim pristojnim životom, smatram da imam pravo na kritiku prema ljudima koji razmišljaju na taj način."

Neshvaćena umjetnost je problem današnjeg društva

"Istina je da je veliki broj mladih ljudi koji se bave umjetnošću neshvaćen, u smislu da nitko ne zna kako iskoristiti njihov talent. A upravo to je indikacija da s današnjim modernim društvom nešto nije uredu, i dokaz da ono zapravo nema pojma čemu kultura i umjetnost služe i kakve probleme bi mogli riješiti. Ljudi se vole hvaliti sa svojom kulturom i plemenitim umjetnicima, glumcima, glazbenicima i piscima, ali zapravo u društvenom aspektu nemaju pojma što bi umjetnost mogla napraviti za njih. Zbog toga je olako odbacuju.

A umjetnost ima smisla. Kroz umjetnost ljudi skupljaju važno znanje koje nam pomaže i pokazuje kako živjeti naše živote. Knjige nas uče kako se odnositi s ljudima, kako raditi na vezama koje smo stvorili (ljubavne, obiteljske). Umjetnost nas uči kako osmisliti i sagledati našu perspektivu. Gluma nas prosvjetljuje, filozofija uči kako da mislimo… Humanističke nauke bi nam  mogle pomoći u komunikaciji jednih s drugima, kako izraziti svoje osjećaje, napraviti pravilan izbor, kako druge činiti boljima i iz njih izvući najbolje. Istina je da ljudi nisu stvorenja kojima su potrebne samo praktične stvari. Umjetnost se brine za psihu ili u religioznom smislu za našu dušu i upravo zbog toga može biti jako korisna i praktična. Ona može pomoći ljudima da se osjećaju bolje i da se razvijaju, rade i uspijevaju s lakoćom“, zaključuje Danijela.