Tko pobjeđuje - Vaš sport ili Vi?

Da li je danas u svijetu sporta, gdje gotovo svaka disciplina za­uzima istaknuto mjesto u „ljudskoj drami atletskog natjecanja“, ostalo barem malo mjesta za jednostavnu rekreaciju? Kada ste zadnji puta čuli nekog da za određenu sportsku aktivnost kaže: „To je samo igra“? Zaista, da li je sport još uvijek zabava, kao što je nekad bio i da li da se čovjek uključi u njega?

Prema novom sportskom mentalitetu, bilo koji oblik tjelovježbe koju se može mjeriti, treba pretvoriti u natjecanje. Naravno, na­tjecanje, samo po sebi, nije novost u sportu. Ono što je novo je­ste da to natjecanje ima jednostran, takoreći fanatičan cilj, podjednako prisutan i kod profesionalaca i kod amatera i kod gle­dalaca, a on je: pobijediti.

Sportovi pružaju mogućnost da čovjek privremeno pobjegne iz svakodnevice, da pomoću sporta postigne olakšanje od svakod­nevnih stresova, jer, u usporedbi s takvim životnim pitanjima kao što su obitelj, posao itd. sport ipak nije toliko ozbiljna stvar. Nažalost, neki ljudi unose u sportske igre nagomilane emocije iz svog svakodnevnog života ili odabiru takve sportove koji im baš pridonose da u njima doživljavaju slične stresove, kao one na re­dovnom poslu. Velik je broj onih koji su skloni odustati od sporta kad uvide da ne mogu pratiti i svladati rezultate nekog drugog. Igrao sam nedavno stolni tenis s prijateljem, u dvorištu njegove kuće. Gotovo ni jedan drajf, gotovo ni jedan bekend nije mu pola­zio od ruke. Nakon jednog sata bezuspješne igre, bijesan i ner­vozan, zgazio je i slomio reket. Takvi ljudi su vjerojatno najžalos­nije žrtve našeg današnjeg sportskog mentaliteta. Umjesto da im prihvatljiv cilj sudjelovanja bude dobro zdravlje, zabava, igra, iz­lazak na otvorene prostore, oni postaju žrtve imperativa pobjede, postavljanja rekorda i nastupa.

Već samo sudjelovanje donosi obilje zadovoljstva

Sportske igre omogućuju da jačate svoje mišiće, poboljšavate koordinaciju, naučite nove vještine, da se razvijate, mijenjate, ra­steretite. Ako uživate u vlastitom napretku, bez obzira kako spor bio i bez obzira kakav plasman ostvarujete, vi ćete više izvlačiti iz tih igara, nego što one izvlače iz vas. Olimpijski ideal kaže: „Već samo sudjelovanje donosi obilje zadovoljstava“.

Za većinu od nas natjecanje bi trebalo ostati samo kao jedan od mnogih ugodnih aspekata sudjelovanja. Intenzitet emocionalne napetosti za vrijeme sportskog natjecanja ugodan je i uzbudljiv samo za kratak period vremena. Ta mentalna napetost, koja ide uz sportsku utakmicu, čini osobu da se osjeća angažiranom, međutim ta napetost ne smije odvratiti, omesti tu osobu da to vrije­me provede ugodno. Ne smije ju, na primjer, toliko okupirati pra­ćenje postignutih rezultata da ne uoči i ne osjeti orlu pravu ra­dost tijela i duha u toku sportske aktivnosti. Ona ne smije okupirati vaše misli u tolikoj mjeri da ne osjećate ugodnu toplinu sun­ca, miris i ljepotu livadskog cvijeća uz cestu po kojoj trčite, da ne čujete cvrkut ptica oko sportskog borilišta. Ona ne smije pretvo­riti hobi u ubitačnu trku za rekordom. Za vas i mene, ustati sa ka­uča pred televizorom, izaći van, raditi ono što volimo - pobjeđiva­ti, gubiti, natjecati se, ne natjecati se - sve to treba biti zabava, užitak, igra, razbibriga. Ako to nije, ako naš vlastiti svijet sporta postaje ljudska drama u kojoj su pobjede drhtaji od uzbuđenja, a porazi bolne agonije onda je vrijeme da se potraže neke druge vrste razonode i zabave.         

Foto: Canva