Osjećaju li različiti ljudi jednaku bol na različite načine i kako je moguće da se to dogodi?

U medicini postoji jedan problem:zašto fizička bol ili nelagodost neke ljude jako uznemiri i potrese, dok drugi to isto jedva i primijete?

Zaista, u tome postoje nevjerojatno velike razlike. Intenzitet bola, o kojem govoeri pacijent, često nije u odgovarajućoj vezi, to jest nije odraz objektivnog stanja bolesti,koja je tu bol izazvala.Na primjer, istraživači su rengenski snimili kičmu grupi ljudi za koje se znalo da na svojoj kičmi imaju upalne promjene. Tada se od rendgenologa zatražilo da komentiraju te slike i da na osnovi njih procijene ozbiljnost bolesti.Intenzitet patnji i bolova koje su izražavali ti pacijenti nije bila  u razmjernom odnosu s rendgenskim nalazima.

Do sličnog zaključka se došlo nakon detaljne studije bolesnika koji su bolovali od čira na želucu ili dvanaesniku.Kako je stanje bolesti može se procijeniti na osnovo promatranja širine i dubine samog čira.Na osnovi tih parametara može se vidjetui i kako čir reagira na liječenje.Zanimljivo, pokazalo se da postoji velika razlika izmereagiranja čira i samih izjava bolesnika. U jednoj  studiji polovica onih pacijenata koji su se nakon liječenja i dalje tužili na blove, nisu više imali čir, dok većina onih bez simptoma nakon liječenja još su uvijek imali svoj čir.

Što povećava ili smanjuje patnju?

Okolnosti u kojoj se bol pojavljuje mogu imati ključni utjecaj na to koliko će se bol osjećati.Lijep primjer te činjenice su informacije skupljene u vrijeme drugog svjetskog rata. Vojnici ranjeni u Anziju(Italija) bili su uspoređeni s civilima u Americi koji su zadobili slične ozljede. Tada su istražćivači usporedili zahtjev pacijenata za tabletama ili injekcijama protiv bolova.Razlike su bile ogromne.Većina vojnika uopće nije nikad zatražila takva sredstva.Liječnik koji provodio to ispitivanje  smatra da su okolnosti u kojima su se nalazili vojnici bile razlog za takovu otpornost na bol. Biti ranjen u bitki ima drzukčije značenje  od onog biti ozleđen u nekom „ civilnom“ nesretnom slučaju.Ozljeda vojnika nije neočekivana i nepredvidiva.A osim toga, ona nije ni događaj koji ima i sasvim negativno obiljžje; ona znači da ste preživjeli i da krotz izvjesno vrijeme ne morate ići u bitku.Nadalje, biti u ratu imaodrđeno obiljžje heroizma.

Ako se bol pripisuje trivijalnom uzroku ona uopće ne mora biti neugodna, dok biol za koju se zna da je polazište neka bolest – ili za koju se misli da dolazi od bolesti – vjerojatno će uzrokovati mnogo više patnji.

Raspoloženje ima vrlo važan utjecaj na osjet bola. Zabrinutost i tjeskoba čini ljude da se više okreću sebi i to čini simptome da ispadnu više zloslutni i više „nametljivi“.Zabrinuti ljudi postaju vrlo oprezni i često pažljivo ispituju svoje tijelo s ciljem pronalaženja bilo čega što nije u redu.

Jesu li neko ljudi naprosto osjetljiviji na bol?

To je zanimljivo i vrlo dobro pitanje, međutim teško je odgovoriti na njega.Je li moguće da senervni sustavi razlikuju među sobom tako da ono što je za Štefa običan grč, kod Darka je velika bol? Nema jasnog odgovora, ali postoje neki dokazi da bi to tako moglo biti .

Što je s hipohondrima – umišljenim bolesnicima?

Psihoanalitičari ističu da neki hipohondri prolaze kroz život „bombardirajući“ druge sa svojim patnjama i tegobama i u isto vrijeme otežavajući ovim drugima pokušaj da im pomognu.Barem  dio te podsvjesne motivacije može biti ustvari osveta tih ljudi za neka zanemarivanja njih u djetinjstvu. Drugi hipohondri podsvjesno nalaze da im više odgovara fizička nego psihička bol.

Ponavljano govoriti drugome o svojim bolovima i patnjama ustvari znači tražitipomoć. Na taj način, hipohondar traži od drugih poseban onzir – traži pažnju, simpatiju i podršku.