Put u simbol stradanja hrvatskog naroda

Vozimo se u dva autobusa, Pakračani i Lipičani, ima nas oko 80 i put od svojih 320 km prešli smo za oko 6 sati. Sa svojim narodom pošli su i gradonačelnici Lipika i Pakraca, Vinko Kasana i Davor Huška. Došli smo među zadnjima, kad već ni austrijska policija nije znala kud s tim silnim autobusima što su im zakrčili mjesto pa nas guraju na livadu s koje pješačimo po procjeni i četiri kilometra do mjesta komemoracije. Neki jadikuju dok im drugi repliciraju sa «zamisli kako je bilo onima koji su odavde krenuli pješice u kolonama».

Mjere osiguranja su visoke, helikopter aktivno nadlijeće područje pa iako smo vjerujem Austrijancima tlaka, oni će danas itekako od svih nas imati koristi. Čine se kao praktičan narod, njihovu, no originalno njemačku kobasicu «bratwurst» mogli ste platiti s 5 Eura ili 40 Kuna. O nepostojanju fiskalizacije i da se bez računa (ne) računa, mislim da ne moramo trošiti riječi. Pema nekim procjenama bilo je oko 30 tisuća ljudi, najviše do sad. U koloni i po cesti do sv. mise izgubili smo se u gomili i pitam se što će mi fotoaparat ako niti jednog našeg čovjeka neću imati prilike uslikati. Propovijed je počela, nalazim informacijski centar gdje iako nisam ranije akreditiran uspijevam se izboriti za akreditaciju. Policajac me prabacuje preko ograde koja dijeli «goste» od običnog puka međ" kojim se vijore hrvatske zastave.

Već idućeg trenutka ispred mene sve bitnici političkog života Hrvatske. Oni s centra i desne strane, ovi s lijevog saborskog krila ni da bi primirisali. To su te podjele koje danas vladaju u hrvatskom društvu, no o tome ćemo koju riječ kasnije.

Gledam u Vladimira Šeksa, jedan od onih prema kojem imam poštovanje no samo iz jednog, netko će reći glupog razloga. Svi su bili prolazni, jedino je Vlado nedodirljiv i višestruko premašuje radni vijek prosječnog hrvatskog političara koji je obnašao neku visoku funkciju.

Obilazeć «raju» čujem kako netko dovikuje moje prezime. Među svom svjetinom susrećem se s Pakračaninom Marijanom Peternelom. Čovjek je propješačio cijeli put od Pakraca do Bleiburga u šest dana. Ovo mu je drugi put kako ide pješice za Bleiburg, a od Banove Jaruge pridružila su mu se dva prijatelja, Marin Jurišić i Mican Oršanić. Svaka čast, takav pothvat napraviti sa 73 godine, «skidam kapu» i škljoc, škljoc.

Recimo i koju činjenicu o 70. obljetnici Bleiburške tragedije i središnjoj komemoraciji održanoj 16. svibnja na kojoj je odana počast žrtvama Bleiburške tragedije i Križnih puteva u kojima je prema najučestalijim procjenama stradalo oko 50.000 ljudi. Komemoraciju je organizirao Počasni bleiburški vod, a odvijala se pod visokim pokroviteljstvom predsjednice RH Kolinde Grabar - Kitarović i Dragana Čovića, člana Predsjedništva BiH. Sv. misu je predvodio kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, a svečanost je pjesmom uveličao Katedralni muški zbor iz Zagreba pod vodstvom maestra Miroslava Martinjaka. Predsjednica je na skup poslala izaslanicu Brunu Esih, a osobno se poklonila kod spomenika na Bleiburškom polju dva dana ranije kad je položila cvijeće i kod spomen obilježja u Macelju i Teznom. Premijer Zoran Milanović nije bio prisutan u Bleiburgu, a žrtvama se poklonio dan ranije u Teznom.

U govoru kardinala Bozanića koji sam jedini pozornije slušao moglo se između ostaloga čuti sljedeće; «Dok je 1945. godina za zemlje zapadne Europe bila godina u kojoj je nastupilo oslobođenje od totalitarističkih ideologija zla, u Hrvatskoj kao i u drugim zemljama srednje i istočne Europe došlo je do zamjene jednoga režima s drugim, jedne totalitarističke vlasti drugom. Dotadašnji nacifašizam je zamijenio komunizam.» Zatim nastavlja sa zločinima u Bleiburgu kojima daje jasnu odrednicu «Taj zločin protiv čovječnosti što ga je sustavno izvršila jugoslavenska vojska pod znakom crvene zvijezde petokrake. Na ovom polju počeo je križni put koji je nastavljen u kolonama smrti, neistraženim jamama i logorima....» Pitam se u kontekstu vremenskog odmaka, nakon što smo se odrekli U-simbolike koliko će nam godina ili desetljeća trebati da se odreknemo i petokrake? «Bojimo li istine? Vladaju li u Hrvatskoj snage koje ne žele da istina dođe na vidjelo?» - pitao se ovo Bozanić.

Čitajući brojne portale, gledajući dnevno-političke emisije, ovih smo dana zaglavili u povijesnim pitanjima. S pogledom na bolje sutra, da završimo ovu kolumnu neopterećeni. Zaključimo. Netko će opet pokušati podijeliti svijet. Prigrabiti si kakav komad kontinenta, a mi mali i nedužni ljudi nećemo opet ništa imati s tim... Možemo uživati u prirodi, s mislima kako je i ona svemoćna u poslu s granicama bila nemoćna. Zašto i razmišljati o granicama kad možemo pogledati u svijet, jer na kraju, on nam i pripada. No, samo onoliko koliko ga poznajemo.

FOTOGALERIJA POSJETA BLEIBURGU (16.5.2015.)