Tisuće godina Poljane ispod zaoranih slavonskih brazda

Osim brojnih kraljeva, careva, plemića i baruna, povijest su pisale milijune ljudi koje svoje ime nisu uklesale u kamen.

Boreći se s malarijom, nedostatkom hrane, oskudicom resursa i agresivnim suparničkim zajednicama, milijuni bezimenih predaka pokušavali su preživjeti još jedan dan. Bilo je težih i lakših vremena, no porastom populacije i stvaranjem ekonomskih viškova, cijena ljudskog života postajala je sve niža. Pojedinosti njihove svakodnevice uvelike su nalikovale našoj (priprema hrane, prikupljanje resursa, briga o obitelji), a ključni životni trenuci bili su gotovo identični: upijanje znanja i predaja od odraslih, sazrijevanje i rituali odrastanja, osnivanje obitelji, dobivanje prvog potomstva te prenošenje tog istog znanja na nove generacije. Konačni usud dočekao ih je kao dio prirodnog ciklusa svih sisavaca. Ako na trenutak po strani ostavimo hladni znanstveni pristup, a stare kosti i ruševine pogledamo kao ostatke ljudi koji su bili isti poput nas, uvidjet ćemo njihovu ogromnu žrtvu. Njihove su kosti ugrađene u temelje naše današnje civilizacije, a mjesta na kojima su se smijali, igrali, radili i živjeli ostala su zaboravljeni spomenik žrtvi napretka.

Nažalost, za mnoga takva mjesta danas više i ne znamo. Ona leže skrivena pod šumarcima, ispranim obalama rijeka i zaoranim brazdama. U tome ne treba tražiti našu krivnju, jer je čovječanstvo tek u posljednjih dvadesetak godina dosegnulo razinu svijesti u kojoj prepoznaje važnost zajedničkog prapovijesnog blaga. Nastankom moderne arheologije, s jedne smo strane dali priliku samima sebi da ne ostanemo zaboravljeni. Dragi čitatelji, upravo s tim ciljem pišem sljedeće retke: u ime onih čija imena povijest i vrijeme odavno više ne pamte.

 Odličan primjer takvih drevnih stupova naše civilizacije nalazi se na krajnjem zapadnom rubu Požeško-slavonske županije, u današnjem naselju Poljana. Na istočnom rubu mjesta, ispod mirnih livada i oranica, skriva se višeslojni lokalitet Poljana III. Njegovi najstariji slojevi pripadaju naselju korenovske kulture iz petog tisućljeća prije Krista, dok oni najmlađi potječu iz kasnog srednjeg vijeka, točnije iz 15. stoljeća. Prva zaštitna istraživanja provedena su 2012. godine (tvrtka Geoarheo) tijekom izgradnje magistralnog plinovoda, a arheolozi su se na lokalitet vratili 2024. u organizaciji Muzeja grada Pakraca, tijekom radova na pružnom prijelazu. Oba su istraživanja potvrdila iznimnu višeslojnost i otkrila stambene komplekse prepune keramike iz pripadajućih razdoblja. Ovo je mjesto prvi put naseljeno prije čak sedam tisuća godina, u vremenu kada su malobrojne ljudske zajednice vodile surovu bitku s prirodom za golu egzistenciju. Upravo ovdje, u plodnoj slavonskoj zemlji, prve žitarice koje je uzgojila ljudska ruka pustile su svoje korijenje, dok je duhovni život zajednice bio usmjeren na kult plodnosti i osiguravanje potomstva. Ostaci ukopanih radionica svjedoče o izradi kamenog alata i pripremi materijala za pečenje keramičkih posuda – tog prvog velikog civilizacijskog iskoraka. U tvrdoj zemlji ostali su zauvijek stiješnjeni ostaci prvih kuća od blata i pruća. Podnica preko podnice, sloj po sloj, zemlja progovara kroz stoljeća. Kroz tisućljeća hrvanja sa surovom prirodom, čovjek se naposljetku uzdigao do statusa njezina gospodara.

Međutim, doba metala donijelo je opasnost druge vrste: nas same. Klasne podjele i stvaranje viškova pokrenuli su tisućljeća ratova, pljački i nesigurnosti, žrtvujući stotine tisuća žitelja Slavonije na oltaru civilizacijskog napretka. Željezno doba ostavilo je na Poljani III opipljiv dokaz – ostatke taljene željezne troske. Bio je to materijal budućnosti koji ljudima neće donijeti mir i blagostanje, već rat i plamen. Nakon gotovo dvije tisuće godina seoba naroda i stalnih pustošenja, na ovom se mjestu napokon ustalilo stabilno kasnosrednjovjekovno naselje. No, iako su toljage zamijenili mačevi i sablje, a ubrzo i vatreno oružje, ovaj je kraj nastavio krvariti pod turskim upadima, ali i u silovitim feudalnim sukobima lokalnih velikaša. U konačnici, zemljani oltar povijesti očuvao je najvažniju opomenu za budućnost: tehnološki i materijalni napredak ne vrijedi ništa ako ga ne prati napredak naše humanosti.