Lipik i Lipicanci

Svi se još uvijek sjećamo trenutka kada su u noći s 12. na 13. listopada 2007. godine vraćeni konji Državne ergele Lipik iz Srbije u svoje matične štale. Toga dana je veliki broj građana Lipika, ali i ljudi iz cijele Slavonije dočekao konje, plakala je cijela zapadna Slavonija, a s njome i cijela Hrvatska. Upravo ti vraćeni konji, njih 66, iako izmučeni, gladni i zapušteni, predstavljaju temelj obnove i izgradnje Lipičke ergele, oni su temelj novog početka.

Upravo ta činjenica me je nagnala da počnem pisati ovaj članak, bez obzira na to što su naši sugrađani i čitatelji upoznati s cjelokupnim događanjima vezanim uz Državnu ergelu Lipik u periodu prije, tijekom i poslije Domovinskog rata, jer je stradanje Lipičkih lipicanaca bilo svakodnevica uklopljena u sudbinu našega grada i svih njegovih stanovnika. Smatrao sam da bi bilo dobro to zapisati kako bi se sačuvalo za buduće generacije, a ujedno ću pokušati u ovim člancima naše čitatelje upoznati s dijelom povijesti Ergele Lipik od njenog osnutka davne 1843. godine kada su izgrađene staje u Lipiku pa sve do današnjih dana.

Danas je rad na ergeli orijentiran na reprodukciju tako da se svake godine oždrijebi 15-ak ždrebadi koja su budućnost i garancija opstojnosti ergele. Državna ergela Lipik danas osim reprodukcije svoju opstojnost nastoji izgraditi i u pružanju turističkih usluga uklopljenih u ponudu grada Lipika i njegove okolice! Svake godine ergelu posjeti oko 3.000 posjetitelja. Naši najdraži gosti su djeca jer se već pri prvom susretu učvršćuju obostrane neraskidive veze između njih i konja. Djeca vole konje, a s druge pak strane lipicanci tu ljubav prepoznaju, a onda je i višestruko vraćaju.

Upravo zato, na početku ovog našeg zajedničkog puta krećemo s predstavljanjem glavnog aktera naše priče – „CARSKOG LIPICANCA“!

 „Lipicanac u klasičnom tipu elegantan je i plemenit konj, srednjeg okvira, u formatu položenog pravokutnika, skladne tjelesne građe, pravilnih i izdašnih hodova, koji je podesan za izvođenje elemenata klasične dresure kao i za sve konjičke discipline pod sedlom i u zaprezi.“

Lipicanski konj poznat je po plemenitoj i čvrstoj tjelesnoj građi, otpornosti, skromnosti u smještaju i hranidbi, velikoj sposobnosti učenja i volji za radom i vrlo je privržen čovjeku, blage i izrazito strpljiva i dobre naravi.

Opće je prihvaćeno da se za početak uzgoja i stvaranja lipicanskog konja uzima 1580.-a godina kada je austrijski nadvojvoda Karlo od tršćanskog nadbiskupa kupio selo Lipicu u Sloveniji. Iako su u to vrijeme i selo i njegova okolica bili prilično neprikladni za uzgoj konja, nadvojvoda je tu lokaciju odabrao jer su već Rimljani odatle nabavljali konje za svoje legije. Po nalogu nadvojvode, još je iste godine barun Khevenhüler u Španjolskoj nabavio veći broj pastuha i kobila. Kasnijih godina (od 1581. do 1584.) ponovo su nabavljeni konji iz Španjolske, a uz njih su nabavljeni i konji iz Polesine u Italiji.

Hrvatski uzgoj lipicanskih konja započeo je 1700. godine. Pokrenuo ga je Andrija Janković - Besan u Terezovcu (Suhopolje) i u Cabuni, uzgajajući u početku napuljske i španjolske konje, a zatim je od te uzgojne jezgre, uporabom lipicanskih pastuha nastao lipicanski uzgoj. Taj je uzgoj bio toliko jedinstven da je 1810. postao temelj hrvatske lipicanske linije Tulipan.

Upravo genetska raznolikost u nastanku lipicanskog konja dovela je do toga da danas u uzgoju imamo veliki broj rodova kobila (od čega su 16 rodova, Hrvatski rodovi) i osam linija pastuha i to: CONVERSANO, FAVORY, MAESTOSO, NEAPOLITANO, PLUTO, SIGLAVY, TULIPAN i INCITATO.

O vanjštini klasičnog lipicanca M. Steinhausz kaže: “Lipicanac kojega je odgojila austrijska dvorska ergela u Lipici do 1918. imao je izvanredno značajnu vanjštinu. On je bio općenito dug konj, s izrazito suhom, često nešto većom glavom i manje više izbočenom nosnom linijom, te velikim živahnim očima. Lijepo savijanim, visoko nasađenim repom. Prsa mu bijahu široka i duboka, rebra vrlo dobro zaobljena. Pleće često kratko i manje više strmo. Noge kratke i jake s jasnim tetivama i dobrim kopitima. Stav nogu pravilan. Hod visok, obilan, izvanredno siguran, sprijeda često manje više nečist. Visina mjerena vrpcom 156-167 cm. Vanjštine je općenito vrlo lijepe i skladne i elegantne. Hod neobično graciozan, hod i držanje njegovo je pravilno, jedinstveno. Nema pasmine konja, koja bi imala slične hodove i slično držanje.“

I jedna zanimljivost za kraj, lipicanci se rađaju u boji, a sa starenjem najveći dio njih bude bijel (svijetlo sivi). Poneki su primjerci pastrvasti ili muhasti (bijeli konji posuti sitnim crnim ili smeđim pjegama), a u pasmini se mogu pojaviti još samo dorati (smeđi) i vranci (crni) konji.