Streetball 2019. vertikal.
Streetball 2019. vertikal.
Multipak 2019. (27.5. - 2.6.)
PIŠE: VLČ. STJEPAN ŠKVORC, ŽUPNIK ŽUPE SV. KATARINE U GAJU I ŽUPE PRESVETOG SRCA ISUSOVA U ANTUNOVCU

Doista uskrsnu Gospodin!

21.04.2019. 10:10 | 390 pregleda | Kolumne

Piše:
Vlč. Stjepan Škvorc

Doista uskrsnu Gospodin!

Vijest o Isusovu uskrsnuću s nevjericom je pogađala svakoga do koga je došla, a posebno one koji su bili Isusu najbliži. Uplašeni i bojažljivi, razočaranoga duha, začuđeni primaju vijest da je Isus uskrsnuo. Iskustvo im govori da je to nemoguće, strah da je beznadno, ali ljubav prema Isusu pobuđuje nadu u njihovim srcima. Dvojica učenika hodajući iz Jeruzalema u Emaus, raspravljaju među sobom o svemu što se s Isusom dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga - bijaše uskraćeno njihovim očima. Nisu ga mogli prepoznati jer je u njihovom srcu bila sumnja, nisu vjerovali u Isusove riječi kojima je naviještao uskrsnuće, nisu ga jednostavno tada razumjeli. U svojoj raspravi oni djeluju pomalo razočarano. Ma tko i ne bi bio? Pratiti tako velikog čovjeka, slušati njegov istinit i pravedan govor, gledati sva ona čuda koja je učinio i zatim gledati kako skončava na križu kao najveći razbojnik. Mora da se i u njihovim srcima pojavljivalo ono pitanje kako to da je Krist mogao učiniti sva ta čuda, a sebe ne spasiti. No, dogodilo se što se dogodilo. Vidjevši da su se svi razbježali, a Isus mrtav, okrenuše i oni leđa Jeruzalemu i razočarani, kao gubitnici poslije utakmice krenuli kući. Iz njihovih riječi osjeti se kako su zaista bili zbunjeni, ali se osjeti i nepoznavanje pisma, odnosno ne naziranje smisla svega onoga što se pred njihovim očima događalo sa Isusom. A on će im: "O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?" Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Isus ih malo prekorava zbog njihove nevjere, ali ih ne ostavlja u neznanju već im objašnjava i ponovno ih poučava kao što je uvijek činio. Tako se toj dvojici učenika iz Isusova objašnjenja ponovno vraća nada i oni polako otkrivaju smisao muke Isusa Krista. Oduševljeni objašnjenjima koja im je njihov suputnik ponudio, ohrabreni njegovim riječima, žele i dalje s njim razgovarati o Isusu. "Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!" Pozivaju ga da ostane u njihovoj kući, nude mu smještaj i hranu. Isus prihvaća njihovo gostoprimstvo. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Nakon svih objašnjenja koje su od Isusa primili postali otvoreniji za vijest uskrsnuća. U tom trenutku im je trebalo samo malo poticaja da prepoznaju Isusa i to se događa u lomljenju kruha. Isus ih tim činom upućuje na euharistiju, na zajedništvo koje svi njegovi učenici trebaju ostvarivati. Kako je moralo zaigrati od radosti njihovo srce kada su shvatili da je pred njima sam uskrsli Gospodin. Tada rekoše jedan drugome: "Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?"

Kao i ova dvojica učenika i mi često puta ostajemo pred križem bez nade, začuđeni i zamišljeni, ne shvaćajući pravi smisao Božje prisutnosti u našim životima. Ta zbunjenost se posebno očituje kada pred nekom teškoćom ili tragedijom upravimo Bogu pitanje: A zašto baš ja?, ili Zašto baš on?, ili Zašto se baš meni to moralo dogoditi? Ne možemo mi ljudi prestati biti ljudi, a to znači da smo ograničeni svojim ljudskim poimanjem stvari. To ljudsko poimanje stvari često je usko, previše pravocrtno, od svog vlastitog prsta ne vidimo mjesec i silno mnoštvo zvijezda. Često puta nismo u stanju upravljati svojim vlastitim životima, a kamoli shvatiti što se događa ili što se treba dogoditi sa drugima. I ne možemo zapravo od toga pobjeći. Postavljati pitanja i tražiti odgovore zaista je ljudski. To je zapravo i bit vjere, ali traganje za odgovorima treba, može i mora završiti u „lomljenju kruha“, odnosno Euharistiji, i tome nas poučava kada se ako uskrsli počinje ukazivati svojim učenicima. Lomljenje kruha u slučaju dvojice učenika nije bila nagrada za njihovo suosjećanje sa svime što se dogodilo sa Isusom Kristom, niti nagrada za njihovo gostoprimstvo, već je lomljenje kruha bilo mjesto i trenutak doživljaja Isusove blizine. To nam kazuje da bez obzira što se događalo u našim životima važno je da se zadržimo u Kristovoj blizini, ali ne podno križa gdje se čini da se gubi svaka nada, već u zajedništvu euharistije, gdje se događa susret sa živim, uskrslim Kristom. Upravo taj euharistijski susret daje nam nadu za daljnji život i čvrstu vjeru da je Bog s nama i da nas nikada ne napušta. Euharistijski susret mijenja i naš životni pravac. Nakon što su prepoznali Isusa ova dvojica učenika odlučila su se vratiti u Jeruzalem i ohrabriti ostalu braću u vjeri. U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: "Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!" Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Tako i mi poslije nedjeljne euharistije, poučeni evanđeljem i propovijedi i nahranjeni tijelom i krvlju Kristovom, odlučujemo ići dobrim putem, a ne lošim. Važno je samo nakon toga znati se zadržati u Isusovoj blizini. Ona je jamstvo dostojanstvena života i Božjeg blagoslova koji nas prati u svim našim trenutcima.