LIPIK test
delfin3
Hotel Pakrac 365
PRIPOVIJESTI IZ PAKRAČKE I LIPIČKE POVIJESTI

Trenk, Laudon i panduri

20.06.2021. 08:20 | 1633 pregleda | Kolumne

Piše:
Siniša Njegovan Starek

 

 

 

Vojevanje Trenkovih pandura u Austriji i Bavarskoj u godinama 1741. - 1742.

Nakon smrti Karla VI. Marija Terezija na osnovi Pragmatičke sankcije nasljeđuje habsburške teritorije u Austriji, Mađarskoj, Nizozemskoj i sjevernoj Italiji. Izgovor Prusije i Francuske da ona nema pravo nasljeđivanja Austrije uzrokuje Rat za austrijsko naslijeđe (1740. – 1748.).

Nakon neuspjeha na šleskom bojištu razočarani panduri vraćaju se kući u Slavoniju, a Trenk čuvši o napredovanju Francuza i Bavaraca prema Beču donese odluku da se aktivno uključi u obranu Beča. Poštanskom kočijom preko Moravske stigne u Beč. Srećom tamo nađe tristo pandura te ih konačno nagovori da s njime ostanu na obrani prijestolnice. Uvjerio ih je da će sada biti pod vrhovnom zapovjedi feldmaršala Khevenhüllera, bivšeg upravitelja čitave Slavonije, koji je veoma volio hrvatski narod, a i Trenku je bio vrlo sklon. To je djelovalo na pandure i njih tristo ostane s Trenkom u Beču.

I tako od 1000 pandura koji su se borili u Šleskoj njih oko 150  pogine i bude ranjeno, 30 bude u raznim zatvorima, 300 ostane s Trenkom u Beču, a ostatak ode nepovratno kući u Slavoniju.

Feldmaršal  Khevenhüller zna junaštvo i način ratovanja pandura, i smjesti ih kao predstražu na najpogibeljniji položaj sa zadatkom da čuvaju dunavski most, kojim su neprijatelji mogli napasti Beč. Ustvari, feldmaršal im namjeni način ratovanja poznat pod imenom „mali rat“, odnosno, partizanski način ratovanja. To je pogibeljan način ratovanja u neprijateljskoj pozadini, odnosno to su stalne napadne akcije i sabotaže, na manje te prednje formacije neprijatelja. Uglavnom na taj način su u stalnom ratnom kontaktu s neprijateljem.

Litografija: Slavonski pandur u 18. stoljeću

 

I tako je Trenk sa svojim pandurima ostatak godine vojevao po donjoj Austrji i Štajerskoj: Strengberg, Claus, Windisch-garten i Spital. Zatim 1742. godine (23. siječnja) zauzimaju Linc, pa ratovanje nastavlja po Bavarskoj: Plattling, Deggendorf, Reichenhall, Langgries, München, Diesenstein, Weissenstein i Au (9. i 10. kolovoza). Mjesto Cham zauzimaju polovinom rujna, a kasnije Neuhaus i Neuburg zauzimaju sredinom studenog te godine.

Tijekom ratovanja Trenk i panduri isticali su se srčanošću, hrabrošću, vojnim znanjem i sposobnosti snalaženja u najtežim situacijama, ali nažalost u nekim situacijama i neprimjerenom okrutnošću, što je posebno došlo do izražaja u zauzimanju i uništenju mjesta Cham na granici Bavarske i Češke. Prema zapovijedi feldmaršala Khevenhüllera  Trenk je trebao osvojiti pogranični grad Cham. Početkom rujna zaputi se na grad 140 pandura, 300 Hrvata krajišnika i dvije kumpanije Andrássyjeve i Forgácheve regimente. Nakon kraćeg opsjedanja i pregovora o predaji Chama, Trenk i panduri, te ostali vojnici, zauzeše grad.

Ponajbolji hrvatski povjesničar dr. sc. Ferdo Šišić zauzeće Chama ovako opisuje:

„Predgragje sa dvjesta i dvadeset kuća odmah pade, i bude sve zapaljeno; na to se digne jak vjetar, od kojeg se porodi vatra na preko pedeset mjesti, šta više uhvati gradsku barutanu, digne je uz urnebesnu detonaciju u zrak, dok su u općem metežu panduri preskočili zidine, nemilo ubijali i klali što god im je pod ruke došlo. Cham izgori do temelja, gragjanstvo propade sasvim, tako da je neizmjerna bijeda zavladala. Panduri robeći i plijeneći, nijesu poštedili ni crkve ni oltara, sve se ili izgubi po njihovim džepovima, ili bude uništeno. Posada od 772 momaka bi uhićena, 5 barjaka, 10 topova i sva sila ostale prtljage zapljenjeno.“

Litografija: Kažnjavanje neposlušnog pandura

 

Slava, za taj ratni čin, ali i zločin, pripadoše Trenku i njegovim pandurima. Nažalost, taj nemilosrdan čin imati će dalekosežne posljedice za Trenka.

Godine 1742. pandurskom zboru baruna Franje Trenka pristupa satnik Gideon Ernst barun Laudon (rođen u Latviji 1717. – umro 1790., Nový Jičín, Moravska) , koji će poslije biti svjedok optužbe u sudskom  procesu protiv Trenka. Laudon je dvije godine bio časnik u pandurskom zboru, gdje se isticao smjelošću i hrabrošću. Teško je ranjen u borbama protiv Francuza na Rajni. Nakon ozdravljenja ponovo se priključi pandurima te se posebno istaknuo kod zauzimanja mjesta Kózlea. Laudon se odmah od početka nije slagao s pukovnikom Trenkom i  nakon bitke kod Soora odlučio je dragovoljno napustiti pandursku pukovniju. Neko vrijeme nakon toga povjeren mu je položaj bojnika u Ličkoj pukovniji. U ličkom selu Buniću, Laudon se oženi Klarom Hegenovom, kćerkom  hrvatskog časnika.

Laudon je u Lici gradio mnoge ceste, a godine 1746. odlučio je  obračunati se sa „živim pijeskom“, koji je ugrožavao plodno Krbavsko polje. Naredio je svom pješaštvom sadnju sadnica slavonskog hrasta, a kasnije i crnog bora i agacije. Danas je to 300 hektara šume gdje raste 500 tristogodišnjih hrastova. Oni u Lici  podsjećaju stanovništvo na generala Laudona, a  Ličani taj kraj prozvaše Laudonov gaj.

Godine 1743. Laudon sa 30.000 forinti financira gradnju prve katoličke crkve od kamena u Buniću i to u spomen dvaju mu umrlih sinova u dječačkoj dobi.  Nakon Ličke pukovnije Laudon se bori u Sedmogodišnjem ratu (1756. – 1763.); gdje konačno dokazuje svoje sposobnosti i ubrzo napreduje u čin pukovnika 1757. U borbama kod Domstadtla regimente pod zapovjedništvom Laudona zaplijene čitavu vojnu pratnju Prusa, koja se sastojala od 400 kola, među kojima su bila i tri oklopna vozila. U toj akciji sudjelovale su i dvije bojne (oko 2000 vojnika)  krajišnika iz Varaždinskog generalata.

Vojne tablice stanja iz 1759. godine ukazuju na 24.009 službujućih graničara iz Hrvatske na ratnom terenu, od toga 6.000 Varaždinaca.

Laudon nakon čina pukovnika napreduje, preko general-bojnika i podmaršala 1758., do generala topništva. Godine 1766. postao je članom Dvorskog ratnog vijeća, a 1778. unaprijeđen je u maršala.   

Godine 1788. Laudon kao maršal, u ratu protiv Turaka, osobno vodi juriš u napadu na Dubicu u kojemu sudjeluje i cijela Varaždinsko-đurđevačka pukovnija. 

Car Leopold II. imenuje ga carskim generalisimusom, kojim činom u habsburškoj Austriji mogli su se ponositi samo još princ Eugen Savojski i grof Albrecht von Wallenstein.

Austrijska vojna historiografija slavi ga kao jednog od najvećih vojskovođa svog vremena.

Zanimljivo je da su Laudonu za života posvećene narodne pjesme i u Češkoj i Hrvatskoj. U Hrvatskoj su to junačke narodne pjesme, a u Češkoj su to pomalo humorističke, a pomalo satiričke narodne pjesme s vojničkom tematikom.

Voštana figura generala Laudona nad svojim vojnim kartama.

 

Češka narodna pjesma o generalu Gideon Ernst barun Laudonu.

 

U srednjoj Europi toliko zazimi da su zaraćene strane krenule u zimovališta. Francuzi napustiše Češku, te uđu u Bavarsku kod saveznika, a Austrija povuče svoje snage i dade im dopust.

Major Gideon Ernst barun Laudon  razočaran vođenjem rata, jer nije dolazilo do veće bitke već samo manjih okršaja, napusti pandurski zbor i ode u Liku na službu u Ličku pukovniju.  Trenk s pandurima ode na dopust. Trenk ponajprije posjeti Beč, a odatle ode svome ocu u Levoču (danas u Slovačkoj). Panduri se pak upute u Slavoniju svojim kućama. Barun Ivan Trenk oporučno ostavi sinu Franji vlastelinstva Brestovac, Pleternicu i Pakrac, a Franjo je još prije kupio o svom trošku Veliku i Nuštar. Kako je po tim imanjima bilo 150 sela, tako je Franjo raspolagao godišnjim prihodom od oko 60.000 forinti i bio jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj i Ugarskoj. Poslije Franjine posjete umre mu otac Ivan, a Franjo po nalogu carskog dvora povrati se u Slavoniju da ondje uguši opasnu seljačku bunu, što je buknula u  tzv. „ Maloj vlaškoj“.

Na području Virovitice, Požege, Pakraca, Pleternice, Podborja (Daruvar), Sirača i Subocke, pobuni se preko četiri tisuće seljaka radi teških komorskih tereta i poreza, zahtijevajući da se pripoje vojnoj krajini, varaždinskom generalatu, gdje nema poreza za krajišnike. Nakon dužih peripetija carsko istražno povjerenstvo stiže u Slavoniju i komandantu slavonskom, generalu barunu Engelshofenu preda neograničenu punomoć da kazni buntovnike. U kažnjavanju buntovnika uz 500 vojnika krajišnika sudjeluje i  pukovnik barun Trenk sa stotinu svojih pandura. Vođe buntovnih seljaka Mato Lučić, Ilija Romić i Ilija Paleganović budu kažnjeni: prvi odsijecanjem glave, drugog objese, a trećeg ustrijele. Trideset trojica seljaka bude poslana na galije za veslače. Ova strogoća carice Marije Terezije ne uguši bunu već  Ban mora poslati vojsku od 500 pješaka, stotinu  banderijalskih konjanika s kapetanom Ignjatom Domjanićem kako bi ugušili bunu.

(Ignjatov se otac Adam posebno istaknuo u barbama s Turcima kod Pakraca i Sirača  1691. , a njegov  potomak je bio poznati hrvatski pjesnik Dragutin Domjanić 1875 – 1933.).  

Milanković, Matijašević, Banić, Sabolović i Papratić, predstavnici seljaka, koji su išli u Beč tražiti pravdu, po dolasku kući budu pohvatani, bude im suđeno, i carski general dade im odsjeći glave, koje isti nakon toga dade istaknuti na zidinama pakračkih kula. Nakon ugušene bune pod Trenkovu komandu bude unovačeno za kaznu 550 momaka iz subockog kraja( Subocka kraj Lipika) , 700 iz gornje, 700 iz srednje i 560 iz donje granice , znači ukupno 2510 momaka. Na ponovnu molbu carskog ratnog vijeća sakupi Trenk još i 700 pandura i 100 husara (konjanika), sve to opskrbi svime potrebnim o svom trošku i sa silom od 3300 ljudi u svibnju 1743. godine ode na ratište u Bavarsku.

U vrijeme gušenja seljačke bune, te za vrijeme ponovnog vojačenja pandura, pukovnik barun Franjo Trenk često je u Pakracu, i u to vrijeme itekako koristi zgradu u Pakracu kao kasarnu Trenkovih pandura. Naime, u cijelom Pakracu, odnosno „Maloj vlaškoj“ nema tako pogodne zgrade za takvu vojničku namjenu. Valja znati kako je na svega 50 metara od te zgrade tekla čista voda rijeke Pakre, koja im je služila za sve higijenske potrebe, pa čak i za kuhanje hrane.       

Fotografija: Nekada (oko 1742. g.) kasarna Trenkovih pandura. Izgled iste zgrade na dan 10. siječnja 2021. godine. Snimio S. Nj. Stárek.

 

 

Trenk ratuje protiv Francuza na Rajni 1743. – 1744.       

Trenk i panduri polovicom 1743. godine, pridruže se kraljičinoj vojsci  na bojištu uz rijeku Lech kod mjesta Rain. Ratne aktivnosti nastave u mjestu Alt-Breisach, zatim prijelaz Rajne, borbe u Lautenburgu, Weissenburgu, Hagenau, Zabernu i Neuburgu (8. rujna 1743. g.).

U svim svojim ratnim akcijama Trenk je iskazivao  veliku domišljatost, drskost u ostvarivanju akcija te iznadprosječnu hrabrost. Evo kako povjesničar Ferdo Šišić opisuje Trenkovu drskost u zauzimanju jednog grada:

„Putem zauzme Trenk na Traunovu zapovijed grad Neuburg na Dunavu u Bavarskoj, i to tako, da nije puške ni jedan put opalio. Dne 8. septembra doveze se, prerušen u putnika, u poštarskim kolima s nekoliko momaka ravno pred neuburška gradska vrata. Na upit straže tko je, izdadu se za cesarske i falačke časnike, na što ih puste u grad. Tek što su Trenk i njegovi pratioci ušli u grad, odmah razoružaju stražu, otvore gradska vrata, te u trn oka ugje na njih 200 husara i 1700 pješaka. Dakako posada bude pohvatana a grad zauzet.“

Poslije uspješnog ratovanja u Bavarskoj, Trenk započne vojevanje u Češkoj godine 1744: Budějovice ( 21. 10.), Podhrád (23. 10.) i Kolin ( 15. 11. ).

U zauzimanju grada Budějovice Trenk pokaže već poznatu hrabrost i drskost, ali lukavost i prepredenost u pregovorima s neprijateljem. Ovaj put su to bili Prusi koji su zauzeli prije toga grad Budějovice.

„Oko ponoći od 21. na 22. oktobra stadoše panduri neobičnom hrabrošću jurišati na sva troja vrata gradska. Gazeći još preko nabrekle Vltave do ušiju, mnogi se jadnik od njih u tami utopi, a tek što savladaše tu pogibiju, upadoše u žestoku vatru neprijateljsku. Prvi juriš bi odbijen, a tako i drugi. Oko dva i po sata nastade posatni odmor, a na to se juriš najvećim bijesom obnovi. Pojedini se panduri doduše uspeli mjestimice na gradske bedeme, no ipak grada ne osvojiše. Oko šest sati u jutro bio je Trenkov gubitak vrlo znatan: 12 časnika i 400 momaka ili pogibe ili bude ranjeno; s toga je Trenk stao pomišljati na uzmak, kad ali dade general Kreytzen bubnjem znak , da želi s pukovnikom govoriti. Prus zatraži primirje do podneva, no lukavi Trenk ni da čuje o tom, nego se uze groziti, da će po osvojenju grada sve živo sasjeći, ne predade li mu se s mjesta čitava posada kao ratni zarobljenik; podjedno dade trubiti na novi juriš. Ta odvažnost i smionost pandurskog pukovnika uplaši Kreytzena i on pristade na zahtjev; zarobljeni budu: general Kreytzen, 31 časnik, 73 podčasnika, 5 trubača, 21 bubnjar, 751 momak i 50 husara, a onda još deset barjaka, 4 mala i 10 velikih topova. Za uspomenu na taj junački čin, Trenk dozvoli pandurima, da stave na glavu pruske grenadirske kape, a princ Karlo dade im onih 10 zarobljenih barjaka; s tim trofejima panduri su od sada do konca šleskog rata vojevali, na veliku srdžbu Prusa.“

U borbama za češki grad Kolin prusko topovsko zrno teško rani  Trenka u lijevu nogu, razmrskavši mu pregib, tako da ga onesviještena panduri iznesu s bojišta. Ranjeni Trenk bude odvezen u obližnji dvorac Pačkov, a onda na liječenje u moravski grad Znojmo. Za vrijeme dugotrajne Trenkove bolesti preuzme komandu nad pandurima njegov potpukovnik DʼOlne, te odmah po odlasku Prusa zauzme Kolin. Potpukovnik  Lambert-Henri barun Dʼ Olne (1712.- 1766.) bio je pripadnik nižeg nizozemskog plemstva.  Pandurskoj postrojbi pristupio je početkom 1745. godine, iako se s Trenkom družio još 1737. godine, i izgleda da mu je bio jedan od rijetkih dobrih prijatelja.

Trenk je nekoliko mjeseci na liječenju u Znojmu, a zatim se seli u Časlav gdje mu vješti liječnik pomogne da mu rane zarastu. Ubrzo je Trenk već mogao hodati sa štakama i jahati na konju. Početkom siječnja 1745. preko Brna već je u Beču jer se sprema novo ratovanje. Dne 17. siječnja primi ga Marija Terezija u audijenciju, a on joj obeća da će urediti svoju pandursku četu po uzoru na regularne regimente, što bi značilo dvadeset redovitih kumpanija po 140 momaka i dvije grenadirske po 100 momaka, ukupno 3000 ljudi.  Marija Terezija prihvati ponudu, pa od tog vremena pandurska četa pukovnika Trenka ponese službeni naziv: „ Trenkova pandurska regimenta“.    

Nakon ratovanja po Češkoj panduri i Trenk su opet u Šleskoj. „Trenkova pandurska regimenta“ 1745. godine ratuje u mjestima: Neustadt (22. 5.), Kosel (26. 5.), Neustadt (12. 9.) i Zarov (30. 9.).

Poslije bitke kod Zarova Trenk i panduri upadnu u pruski glavni logor, osvoje kraljev čador, te pokupe sve što su našli: ratnu blagajnu s 80.000 dukata, kraljev srebrni servis, čitavu prtljagu i sva pisma, konja i oružje. Trenkovi neprijatelji kasnije su tvrdili da je Trenk zarobio i samog pruskog kralja, ali da se ovaj obilnim mitom odmah otkupio.

Za Trenka je značajno bilo, da je poslije bitke kod Zarova kapetan u Trenkovoj regimenti, a budući feldmaršal Gideon Ernst barun Laudon, istupio iz regimente, čak što više doskora se našao  kao glavni tužitelj protiv pukovnika Trenka.

1745. godine u češkom selu Gablu oprosti se Trenk sa svojim pandurima, koji su i dalje ratovali, ali ne tako uspješno kao s njim.
Izgleda da Trenk, čim ima više uspjeha u ratovanjima, tim više ima neprijatelja u vlastitim austrijskim redovima.

Još prije nego je Trenk napustio Češku, podigoše njegovi neprijatelji tužbu u Beču kod ratnog vijeća. Uglavnom su ga tužili otpušteni časnici, a optuživali su ga za: okrutno postupanje s vojnicima i časnicima; silovanje žena i djevojaka; pronevjeru državne blagajne; namjerno puštanje pruskoga kralja Fredrika II. kojega je navodno mogao zarobiti; navodno otpremanje 30.000 pušaka u Slavoniju sa svrhom podizanja bune protiv kraljice.

Na sudu su se sve optužbe pokazale neutemeljene, međutim njegovi protivnici su neumorno obnavljali postupak. Sudski proces trajao je preko dvije godine, a presuda je bila smrtna kazna. Kraljica Marija Terezija smrtnu kaznu je preinačila i Trenk je osuđen  u Beču na gubitak čina i doživotnu tamnicu.

Fotografija: Članovi Povijesne postrojbe „Trenkovi panduri“  Požega u počasnoj straži uz stakleni sanduk u kojem se nalazi mumificirano tijelo baruna Trenka. U Brnu snimio prof. Goran Hruška, počasni član postrojbe.

 

Njemački povjesničari Alfred Kosean-Mokrau i Kurt Sonntag u svojim  tekstovima i monografiji o Trenku iznose tezu kako su Trenkovi memoari falsificirani, ali ih preporučuju za čitanje kao vrlo zabavno, poučno i napeto štivo. U  svojim tezama pak smatraju: „da Franjo barun Trenk sigurno nije bio neporočan, ali također nije bio častohlepan karijerist i mračni divljak, kako je prečesto prikazivan u historiografiji. Njegovi panduri nisu bili gori od drugih iregularnih vojnika, kao što su bili mađarski husari, hrvatski krajišnici ili pripadnici čeških i moravskih milicija, ali ni od regularne braće po oružju.

Niti je, dakle, često bila ukazivana milost Trenkovim pandurima, niti su je oni davali. Okršaji s iregularnim postrojbama vođeni su prema starozavjetnom načelu „ oko za oko , zub za zub“. Iz knjige Memoari baruna Trenka – priredio Alexander Buczynski.

Dakako da i regularne jedinice, svih vojski zaraćenih strana, nisu bile bolje od Trenkovih pandura, već su i austrijske, njemačke, francuske i pruske snage činile zločine protiv civilnog stanovništva i zarobljenika slično Trenkovim pandurima. Ali, najlakše je drugoga optužiti, a svoje zločine niti vidiš, niti priznaš!   

I na kraju ove pripovijesti o barunu Franji Trenku i njegovim pandurima  i obećana anegdota iz Kutjevačkih podruma:

“O afrodizijačkom svojstvu vina iz našeg podruma svjedoče ‘recke’ koje su pronađene na zidu u sredini podruma, a barun ih je, navodno, zaradio čak 70. Pretpostavlja se da su recke svjedoci ljubavnih okršaja dvoje vladara, a pronađeno je i udubljenje na kamenom stolu pored zida. Je li udubljenje nastalo od ljubavnog zanosa i borbe, ili zbog nečeg drugog, ostaje tajna i danas. Vjeruje se da udubljenje kamenoga stola u kutjevačkom podrumu i danas ima veliku ljubavnu moć. Dovoljno je, kazuju ljudi, prisloniti dlanove na udubljenje i zaželjeti svoju ljubavnu želju i ona će se najduže za godinu dana i ispuniti”.

Fotografija:   Dvorac u Kutjevu u sadašnjem vremenu. Prema kutjevačkim legendama, oni (Marija Terezija i barun Trenk)  su svoju strast pronalazili upravo u kutjevačkom podrumu dvorca u centru Kutjeva, gdje su 1741. punih sedam dana proveli uživajući u ljubavnoj moći kutjevačkog vina.

  

Trenk je govorio sedam jezika, volio englesku književnost i glazbu, svirao violinu, izvrsno pjevao i plesao… Sudjelovao je u 102 dvoboja, 14 puta ranjavan, dva puta osuđen na smrt, a konac svog kratkog životnog vijeka dočekao u zatvoru Špilberk u Brnu.

Daruvar, siječanj – svibanj 2021.

 Siniša Njegovan Stárek