Priče iz osmogodišnje škole u Pakracu

Bila je to još jedna uobičajena školska godina u osmogodišnjoj školi  u Pakracu. Učenici, učitelji, nastavnici,  profesori i školska zgrada prostrana za sve njih, pa su čak  i direktor s tajnicom te podvornicima stali u tu veliku školu. Objektivan promatrač rekao bi – prekrasna prosvjetna idila. No, možda je tako i bilo!

Prošlo je podosta godina od toga vremena.  Pedesetih godina prošlog stoljeća mladi nastavnik Strahimir Bosnić Straho se zaposlio  u toj osnovnoj školi u Pakracu. Predavao je glazbeni odgoj. Bio je aktivan sportaš (nogomet, odbojka, kuglanje), ali i vrlo aktivan glazbenik. Svirao je u raznim glazbenim sastavima, a često je znao i sam uveseljavati publiku svojim glazbenim umijećem. Prebirao je po bijelim i crnim tipkana glazbala, a jasan  skladan milo-zvuk širio se sve do pozornih slušatelja.

Pakrac i Lipik su u to vrijeme imali nekoliko vrlo zanimljivih i lijepih lokacija u kojima se mogla slušati živa glazba (izravno učešće glazbenika u svirci na nekom instrumentu). Slušatelje lijepe glazbe i dobrog plesa često su uveseljavali glazbenici iz Pakraca i okoline u prostorijama Kursalona i Zelen dvora u Lipiku, Hotela Pakrac, Hotela Krndija te Planinarskog doma na Omanovcu.  Uglavnom su glazbenici svirali subotom i nedjeljom, ali počesto i radnim danom, ali nikad ponedjeljkom.

No, vratimo se osnovnoj školi i njenim učenicima i njenim prosvjetnim radnicima (zaposlenici će postati tek kasnije, ali tada više neće biti radnici, no direktori uvijek ostaju direktori). Direktor, odnosno ravnatelj u toj osnovnoj školi bio je tada Rudolf Cišper iz Pakraca. O njemu se moglo podosta toga dobroga čuti. Zaposlenici i suradnici cijenili su njegovu radinost, preciznost, poduzetnost i stručnost. Govorilo se da je strog , ali pravedan. Imao je dobar odnos prema učenicima, a isto tako i prema zaposlenicima u školi. Volio je imati sve pod kontrolom i znati o svemu što se događa u školi u kojoj je ravnatelj. Nije bilo rijetko da se tijekom nastave uputi u poneki razred u kojemu se odvijala nastava. Volio je znati što i kako rade učenici u razredu, ali i njihovi nastavnici.

Dobro je znao načine rada svakog učitelja i nastavnika, ali i navike učitelja i nastavnika u svojoj školi. Ponešto je bio stariji od većine nastavnika i učitelja, a od Strahe Bosnića je bio  stariji pet godina.  Odnos Rudolfa Cišpera i Strahe Bosnića, više je bio prijateljski, nego odnos nastavnika i ravnatelja.

Nastavnički zbor Osnovne škole   u Pakracu, školska godina 1956./57. Stoje, slijeva: Rudolf Cišper, Mila Savić, Marija Bosnić, Stanka Kordić, prof. Ivo Škarpa, Marija Molnar, Zdenka Maletić, Jela Čanak, Josip Hegediš, Justa Novinc (udana Puhmajer). Sjede, slijeva: Vera Grgurić, Strahimir Bosnić, nepoznata, ravnatelj škole Milan Hajdin, Marija Svečnjak, Nada Nenadović, Živka Zaninović. Fotografija u vlasništvu Ljudevita Luje Vadjona iz Zagreba, bivšeg učenike te škole od 1957. do 1961. godine.

Dva puta, skoro svaki tjedan, Ruda je obilazio razrede i pozorno promatrao rad svakog zaposlenog u nastavi. Kada je Straho imao nastavu glazbenog odgoja u nekome razredu, Ruda nije ulazio u taj razred, jer nije imao nekog posebnog razloga za to. Cijenio je Strahin rad s djecom. No, kada je prolazio pored razreda u kojem je Straho imao nastavu uvijek bi čuo: ili pjevanje djece, ili lupkanje i udaranje raznih ritmova i taktova dječjim ručicama  ili izražajni glas Strahinog baritona, ali nekada i podosta glasnu raspravu Strahe i njegovih učenika. Uglavnom, na svakom satu nastave kod Strahe Bosnića bilo je podosta veselo, bučno, i dječji glasovi odzvanjali bi prostorijom u kojoj su se nalazili Straho i učenici.

Kako je zgrada škole bila građena na dva kata, s prostranim stepeništem u sredini, tako se nastava glazbenog odgoja mogla počesto  čuti i po cijeloj školi, iako je školska zgrada bila podosta prostrana. Koliko je bila prostrana, odnosno koliko je bilo razreda u toj  školi, to za ovu priču nije važno. Koliko je bilo učenika u dnevnoj nastavi, to isto nije važno za ovu priču, no važno je to da su skoro svi učenici voljeli nastavu glazbenog odgoja. Voljeli su je čak i oni s reduciranim glazbenim sluhom, odnosno oni koji nisu razlikovali meketanje koze od rzanja konja. Tako je svoje mišljenje o nastavi glazbenog odgoja svojevremeno iznosio Antun Urmović iz Prekopakre, nikakav pjevač, ali vrstan nogometaš, no ipak je uživao na satovima glazbenog odgoja.

Učenici VII a razreda Osnovne škole Pakrac, generacija  1959./60. godine.  Razrednica je Jelka Čanak. U tom je razredu Strahimir Bosnić predavao glazbeni odgoj, a ravnatelj škole je bio Rudolf Cišper. Fotografija u vlasništvu Ljudevita Vadjona iz Zagreba, koji je i sam pohađao taj razred u Osnovnoj školi u Pakracu. Na fotografiji toga razreda moguće je vidjeti i autora ovog teksta, ali nema njegovog potpisa na ovoj fotografiji, jer je isti bio u to vrijeme „malo svojeglav“ – prema mišljenju tadašnje mu kolegice Đurđice Ražov.

Jednog dana prolazi direktor škole Rudi Cišper pored Strahinog razreda, i ništa ne čuje. Pred  vratima razreda muk. Tišina. Ništa se ne čuje iz razreda! Mogao je čuti i muhe kako slijeću na čista prozorska stakla u hodniku, ali iz razreda nikakav zvuk. Kao da je nestao cijeli razred zajedno s nastavnikom. Jednostavno kao da su nestali negdje u tempu potpune tišine. Ponedjeljak je bio, početak nastave je u osam sati.  Prvi radni dan u tjednu, ali za Strahu vrsnog glazbenika, dan prije, nedjelja, isto je bio  radni dan. Njegovo glazbeno umijeće, odnosno sviranje, završilo je u rane jutarnje sate toga ponedjeljka. Straho je izravno sa svoje muzičke gaže došao na nastavu u školu. 

 Kako ravnatelj škole  ne čuje nikakav zvuk iz razreda odluči uči u razred. Kroz poluotvorena vrata ugleda učenike u razredu kako mirno i tiho sjede u klupama i pognutih glava nad svojim bilježnicama crtaju nešto u te svoje bilježnice. U razredu se mogla čuti čak i muha koja nasilnički prebire po tipkama harmonija koji se kočoperio uz nastavnički stol.

Otvorivši širom vrata razreda direktor opazi i nastavnički stol za kojim sjedi Straho, a raširene novine su ispred njega. Od raširenih novina Ruda ne može vidjeti Strahino lice. Tadašnje novine su bile podosta velike i s velikim brojem stranica te pisane crnim masnim slovima, tako da nije bilo moguće vidjeti što radi osoba iza tih velikih novina. Tada to nisu bile novine Plavi vjesnik, omiljene Strahine novine, već Vjesnik koji je bio podosta površinski veći od malih novina Plavi vjesnik.

Rudolf Cišper (stoji lijevo) i Antun Ajman svjedoci na vjenčanju Josipa i Marije Hegediš rođ. Puhmaher 25. srpnja 1959. godine. Sve osobe na ovoj slici  bile su prosvjetni radnici i radili su u OŠ Pakrac. Fotografiju  ustupio Matija Kulhavi iz Pakraca.

Kada učenici spaziše direktora škole, svi kao jedan poskakaše na noge lagane i uglas pozdrave: „Zdravo druže direktore!“. Nakon pozdrava  nastade komešanje i graja među učenicima i za čas više nema mira i tišine u razredu. Nastade komešanje i galama učenika u razredu. To prene Strahu iza novina. Debela crna muha koja je do tada prebirala po tipkama harmonija, u nevjerici dade se u bijeg kroz jedini otvoreni prozor do nastavničkog stola.

- Straho, a kakav to nastavni sat sada imate – upita Ruda, prišavši bliže nastavničkom stolu.

- Sada više nikakav, od kada si ti došao! Zašto si nas prekinuo u najboljoj koncentraciji i najboljem radu. Vidiš, učenicima sam dao u zadatak da uče crtati, odnosno pisati note. Svatko je dobio u zadatak napisati drugačije note. Bila im je potrebna potpuna koncentracija i zato su u razredu svi bili mirni i tihi. Kako me ne bi vidjeli,   a da ih ne dekoncentriram, ja sam raširio novine, i oni su mogli spokojno raditi svoju zadaću.  A ti, ti si sada došao u razred i sve to upropastio – objasni Straho svoj nastavni sat.

Upravo u to vrijeme zazvoni školsko zvono i učenici nahrupiše na izlazna vrata kako bi na vrijeme stigli odraditi veliki odmor. Dakako na zasluženi veliki odmor, jer im nije bilo do daljnjeg dijaloga između nastavnika i direktora škole, Osnovne škole u Pakracu.

Tako je to bilo  jednog lijepog dana u osnovnoj školi u Pakracu, gdje su četiri godine zajedno, u tu istu školu išli  i trošili  svoje životno vrijeme na različite načine: direktor škole Ruda Cišper, sam za svojim stolom u svojoj kancelariji, nastavnik Strahimir Bosnić, za svojim stolom na podiju u razredu i autor ovog teksta, sam u zadnjoj klupi u prepunom razredu jako dobrih učenika!

Daruvar, 15. 6. 2021. godine                  Siniša Njegovan Stárek

Običaj spravljanja piva (II. dio)

Običaj spravljanja piva (I. dio)

Korakom kroz šumu (VI. dio)