Dr. sc. Vladimir Řehák - čovjek koji je gramatiku učinio zanimljivom

Osebujna i nadprosječno inteligentna osoba Vladimir Řehák bio je jedan od najmlađih srednjoškolskih i sveučilišnih profesora u bivšoj Jugoslaviji. Doktorirao je iz područja lingvistike i bavio se promicanjem novih funkcionalnih metoda pri učenju stranih jezika.

Vladimir Řehák

Rodio se 4. prosinca 1935. godine u Prekopakri (Pakrac). Otac Karel Řehak i majka Zorka Řehak rođ. Boroša bili su učitelji u Osnovnoj školi u Prekopakri. Otac u češkom odjeljenju, a majka u hrvatskom odjeljenju. U Prekopakri je Vlatko pohađao niže razrede osnovne škole, a više u Pakracu. Bio je izvanredan učenik, a Učiteljsku školu u Pakracu pohađa od 1948. – 1952. godine. U sedamnaestoj je godini maturirao, a diplomirao je kad mnogi tek počinju studirati. Imao je samo 21 godinu života. U Zagrebu završava studij slavistike na Filozofskom fakultetu te diplomira ruski jezik s ruskom književnošću i hrvatskosrpski jezik s jugoslavenskom književnošću.

Obiteljska kuća Karle Řeháka u Prekopakri u kojoj je Vladimir proveo djetinjstvo i mladost. Zgrada renovirana nakon rata 1991. godine. Snimio S. Nj. Stárek 1. 9. 2024. godine.

Nakon odsluženog vojnog roka (1958.) predaje ruski, češki i hrvatski jezik na Gimnaziji u Daruvaru (češki razredni odjeli).

Prof. Vladimir Řehák (sjedi) s  učenicima češke gimnazije u Daruvaru.  Preslika iz knjige S. Nj. Stáreka Česi u Pakracu, Prekopakri i Lipiku – Pakrac, 2008. 

Godine 1959. polaže s odličnim uspjehom stručni ispit za srednjoškolske profesore. Zatim radi u Zagrebu tri mjeseca u III. ekonomskoj školi te od 1. 12. 1960. kao asistent ruskog jezika na Filozofskom fakultetu gdje doktorira 1965. godine s dvadeset i devet godina. Doktorsku disertaciju obranio je  s temom „Utvrđivanje tipova sintaktičkih odnosa riječi u hrvatskosrpskom i ruskom jeziku“.

U mladenačkoj dobi posjetio je Čehoslovačku, Englesku, Francusku i Italiju i sve s ciljem da upozna kulturu Zapadne Europe, prije svega jezike tih naroda.

Preslika: „Pakrac danas“ – časopis Ogranka Matice hrvatske Pakrac. Izlazio je nekoliko godina tijekom kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća. Pojedini primjerci se čuvaju u Muzeju grada Pakraca.

U toku svog vrlo kratkog, ali izuzetnog plodnog stvaranja objavio je više od stotinu naučnih i metodičkih radova koji su bili zapaženi u našoj zemlji, Čehoslovačkoj, SSSR- u, Francuskoj i SAD. Njegove radove objavljivali su: Naše teme, Pogledi i iskustva, Pedagoški rad, Pedagogija, Školske novine, Život i škola, Pedagoška stvarnost i drugi stručni časopisi. Svojim radovima obogatio je i zavičajne tiskovine „Jednotu“ Daruvar,  „Pakrac danas“ te Zbornik Pedagoške akademije u Pakracu. Napisao je tri udžbenika: Ruski jezik – za prvi i četvrti razred ekonomskih škola te Ruski jezik za polaznike partijske škole.

U nekoliko mjesta diljem Jugoslavije (pa i izvan nje) popularizirao je rad audio-vizualnom metodom – i izvan nastave. Pisao je o raznim oblicima praktičnog rada u jezičnoj nastavi koji nadopunjavaju AU-metodu. Zdušno se bavio dijalektikom, gdje valja istači rad „Govor sela Prekopakre – na češkom jeziku“. Bavio se i prevođenjem s ruskog i češkog na hrvatski i s hrvatskog na ruski jezik. 

Kao suradnik Katedre za ruski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kreativno se uključio u stručni rad te postao stalni član Zagrebačkog lingvističkog kruga.

Akademsku godinu 1963./64. Vlatko  postdiplomski odrađuje na specijalizaciji u Moskvi. Izrazito je aktivan na više katedri visokih sveučilišnih institucija  kao predavač i kao slušatelj (Filološki fakultet MGU, Akademija znanosti SSSR -a i dr.).

Iz toga perioda života i usavršavanja na specijalizaciji u Moskvi vrlo je simpatična i zanimljiva anegdota iz njegova boravka u Moskvi.

Doduše, sin učitelja Karle Řehaka, doc. dr. sc. Vlatko Řehak, snimio je i jednu gramofonsku ploču, i to, ništa manje nego u Moskvi 1963. godine, kada je u Jugoslaviji rijetko tko snimao gramofonske ploče. Akademske godine 1963./64. Vlatko je odrađivao postdiplomsku specijalizaciju u Moskvi. U Moskvi je bio izrazito aktivan u specijalizaciji ruskog jezika, ali našao je vremena i za druge aktivnosti.   Snimio je gramofonsku ploču i poslao je ocu Karli u Prekopakru. Stari „gospodin učitelj“, kako su ga zvali u Prekopakri, prenerazio se kada je čuo snimku s te gramofonske ploče. Naime, sin je javljao ocu putem gramofonske ploče – da se oženio prelijepom Ruskinjom Nadjom i da uskoro dolazi kući s postdiplomskog studija iz Moskve. Stricu Karli – kako sam ga ja zvao, jer je bio bratić moga djeda Karle – odonda nisu više bile simpatične gramofonske ploče.

Tekst iz kolumne S. Nj. Stárek : „Kavaliri s crvenom ružom“, Compas Lipik 8. 1. 2022. godine.

Najuže rodbinsko okružje utječe vrlo poticajno na razvoj mladog Vladimira. Otac Karel uči ga u osnovnoj školi, gdje mu radi i majka Zorka i majčina sestra Zlata. Prije njih u istoj školi je učiteljem bio i Vlatkov djed Janko Boroša. U to vrijeme tridesetih godina otac Karel je tajnik i režiser u Češkoj besedi Prekopakra, koja je jedna od najaktivnijih Čeških beseda u Jugoslaviji. Kao dijete je nastupao u kazališnim komadima u režiji oca Karela, da bi poslije Drugog svjetskog rata, u donekle obnovljenom Češkom domu (teško oštećenom u ratu), predvodio generaciju mladih članova Češke besede.

Mladi članovi osnivaju plesnu skupinu i već 1954. godine vrlo uspješno nastupaju na raznim pozornicama u Hrvatskoj. Voditelj skupine bio je mladi profesor Vladimir Řehák.

Bila je to skupina vrlo talentiranih mladih ljudi. Tu talentiranu skupinu činili su Vladimir Řehák, Anička Skalnỉk, Marija Skalnỉk, Slavinka Vacek, Zdenka Martinović, Zdenka Picek, Veno Křenek, Slavko Pejša i Karel Šimůnek. Većina od njih je istovremeno i glumila u kazališnim predstavama u režiji Karla Řeháka, Vladimirovog oca.

U širem rodbinskom okružju obitelji Řehák, roditelji Franjo Řehák  (Češka, 1873. – Prekopakra, 1946.)   i Ludmila  rođ. Barta (Prekopakra, 1877. – Prekopakra, 1940.) bilo je sedmero djece, od kojih su troje bili učitelji (među njima i Vladimirov otac Karlo), te još 16 njihovih unuka koji su bili prosvjetni radnici (učitelji, profesori i znanstvenici), te još veći broj unuka i praunuka koji su stekli visoka obrazovanja i doktorate. No, nisu preci Vladimira bili  uspješni smo u stručnom obrazovanju, već su njegov otac Karel i njegova braća Ludvig, Vinko i Josip bili vrsni sportaši – sokoli. Kao sokoli (gimnastičari) bili su među najboljima u Pakracu, te u širim okvirima na području tadašnje Jugoslavije. Isticali su se i organizacijom i starješinstvom u pakračkim sokolskim krugovima.  

Plesna skupina Besede. Fotografija iz 1955. godine. Vlatko stoji prvi slijeva.

Radoslav Katičić, Antica Menac i Stjepan Babić doktori znanosti i docenti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kao članovi komisije pri obrani Řehákove disertacije (24. 6. 1965.) utvrdili su da je njegov lingvistički rad način na koji se istražuje sintaktička raspodjela riječi, izrazito originalan i ujedinjuje neka svojstva Priesove i transformacijske metode (Hariss, Chomx) te je vrijedna dopuna jezičnoj znanosti. Sam Vladimir je na tu temu napisao: „Svrha je radnje da se nađe takva klasifikacija riječi koja omogućuje da se pregledno prikažu opće zakonitosti u redu riječi u našem jeziku u usporedbi s ruskim jezikom. Uspoređujući ta dva jezika ustanovit će se gdje su istovjetni, a gdje razlike na odabranom stupnju apstrakcije.“  

„Svaki čovjek koji se obrazuje ne samo da treba upoznati svoj jezični sustav, nego treba i da ga želi upoznati. Zato je potrebno razvijati interes. Ako se gramatika uči po neznanstvenim principima, uz to suhoparno i stereotipno, jasno je da će mladi ljudi „bježati“ od takve gramatike. Ali ako se učenju jezika i njegova sustava pristupi na drugačiji način, razvijajući interes i s elementima gramatičke funkcionalnosti, sigurno je da će se na tom području pokazati drugačije stanje… Mi i dan-danas upoznajemo gramatiku kako se to približno činilo i prije nekoliko stotina godina… A i taj je sustav moguće učiti i kao „igru“, samo treba upoznati određena pravila i zakone jezika kao procesa.“ (V. Řehák, Pakrac danas, prosinac, 1971.)  Riječi su to i razmišljanja s kojima  se Vladimir Řehák svesrdno i maksimalno zalagao za što prirodnije učenje kojem će se djeca radovati.

Iako kratko, od 1. 4. 1958.  do 30. 8. 1960. godine, daruvarsko razdoblje ostavilo je dubok trag u kratkoj radnoj karijeri mladog srednjoškolskog profesora Vladimira. Učenicima kojima je predavao ruski, češki i hrvatski jezik u Gimnaziji u Daruvaru (češki razredni odjeli) bili su od njega mlađi tek tri godine. Od ostalih profesora razlikovao se ne samo po godinama već i pristupom. Za razliku od ostalih, koji su bili ozbiljni i na distanci s učenicima, profesor Vladimir je uvijek bio nasmijan, na satu profesor, a poslije nastave prijatelj. Poticao je učenike na literarno stvaralaštvo kad god se mu za to ukazala prilika. Za domaće zadaće učenicima je omogućavao teme po vlastitom izboru, čega nije bilo u ranijem školovanju. Na taj način razvijao je kreativnost kod učenika, mladih ljudi koji su htjeli pokazivati svoje literarne sposobnosti.

Kako je predavao u češkim odjeljenjima, tako je uočio kako dobar dio djece češkog podrijetla, koji kod kuće govore češkim jezikom, teško ili nikako ne razlikuju glasove „č“ i „ć“. Iste je ohrabrivao time kako i u Hrvatskoj postoje područja gdje ni Hrvati ove glasove ne izgovaraju pravilno i da hrvatski jezik  nisu samo ti glasovi – već da je to znatno šire područje.

Obzirom na njegovu mladost dogodilo se više manjih nesporazuma prigodom vođenje učenika na školske izlete. U to je vrijeme više ličio na maturanta nego na profesora. Kada su negdje prozvali voditelja učeničkog izleta, morao se dobro potruditi da objasni kako je upravo on voditelj i profesor, jer su mislili da im se ruga neki nestašni gimnazijalac. Učenici su se znali i šaliti na takove događaje, a ponekad su i sami morali svjedočiti da im je Vlatko odista voditelj i profesor.

Sudbine su uvijek nepredvidive. Kao  student na početku studija u Zagrebu nekoliko puta sam nosio vodu u bolnicu teško bolesnom Vlatku Řeháku. U staklenim bocama nosio sam ljekovitu izvorsku vodu s izvora Pakurnovac kod Matkovca (Prekopakra), s izvora koji je Vlatko neizmjerno volio i često posjećivao kao dijete i kao odrastao mladić. Mislio je da će mu možda ta voda pomoći u liječenju neizlječive bolesti.

Svježi zrak spokojno grli lijepo ozidani izvor ljekovite vode pokraj potoka Pržinac. Hladna voda izvora Pakurnovac ravnomjerno izvire ispod stare bukve koja svojom krošnjom tvori ugodan hlad nad samim izvorom. Pokoja kap  hvata zrake jutarnjeg sunca i ljeska se u bezbroj duginih boja. Oko izvora vlada spokojan mir koji pak stvara živopisne odnose svega oko ljekovitog izvora. Sve oko izvora odiše zdravim, veselim životom, ali Vlatku zdrava izvorska voda s izvora Pakurnovac tek za koji dan produžava njegova lijepa sjećanja na Prekopakru, na prelijepi izvor, na …

Vladimir Řehák je umro 21. veljače 1967. godine – tek što je počeo brojiti prve mjesece trideset i druge godine. Supruga Nadja i maloljetna djeca Volžana i Andrej tako brzo ostaju bez supruga i oca.

Koliko je Vladimir Řehák bio omiljen među svojim učenicima, studentima i suradnicima najbolje govore riječi iz govora Stjepana Damjanovića uz pogrebni odar Vladimira Řeháka u ime Vlatkovih studenata, 1967. godine:

„Dragi profesore… Hvala za bezbroj protumačenih pojmova, a najviše hvala za onaj prijateljski i drugarski odnos prema nama… ali mi Vas se nećemo sjećati samo zbog nepotpisanih rubrika u indeksu, već će nas na Vas sjećati dio našeg znanja koji je rezultat i Vaših napora, sjećat će nas na dobrog profesora i dragog prijatelja. Spasibo.“ 

Vladimirova djela, njegova djela, njegov doprinos lingvističkoj znanosti zauvijek će trajati.

U Daruvaru, 6. 8. 2024.                      Siniša Njegovan Stárek

Zec koji je u loncu - iz lonca ne bježi

Hotel Krndija: Živa glazba

III susret pjevačkih zborova u Lipiku

Priče iz osmogodišnje škole u Pakracu

Običaj spravljanja piva (II. dio)

Običaj spravljanja piva (I. dio)

Korakom kroz šumu (VI. dio)